Irfan Kasumović: Nedostaju mi Zavidovići, ljudi su ovdje heroji!

Zabava

Irfan Kasumović rođen je Doboju 1983. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Zavidovićima, a diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. Vodio je eukativne emisije, snimio dokumentarne filmove, radio drame i pojavljivao se i na reklamnim spotovima.

U Zavidovićima gostuje povodom igranja predstave „Rod i dom“. U razgovoru za Zdici.info otkrio je da li mu nedostaju Zavidovići, kako Zavidovići izgledaju danas iz njegovog ugla i kako su izgledali prije. Spomenuo je kako je raditi s velikim glumačkim imenima i poručio mladima kako teške situacije i stanje trebaju gledati kao motivaciju.

Rođeni ste u Doboju, otkud Vas u Zavidovićima?

“Spletom okolnosti. Moja majka je rođena u Zavidovićima i iz ovog je grada. I negdje još prije rata  ja sam rođen u Doboju gdje sam živio dvije, tri godine, a rahmetli otac je imao posao za koji je mogao tražiti namještenje u Zavidovićima jer je moja majka radila u Krivaji. I onda smo se da bi njoj bilo lakše preselili  u Zavidoviće. Ovdje sam odrastao, završio osnovnu školu i tada Opću gimnaziju, sad je to Gimnazija „Rizah Odžečkić“.”

Maturirali ste ovdje. Kako su Zavidovići izgledali tada iz ugla jednog maturanta?

“Ja moram biti iskren. Zavidovići su sada u lošijoj finansijskoj situaciji nego u periodu mog odrastanja, Krivaja je nekako bolna rana svim ljudima ovdje. Ali po pitanju izbora i onoga što grad čini gradom taj neki društveni život i kvalitet života čini mi se da je sada mnogo bolji.”

“Cijeli dan razgovaram sa Sanelom, direktorom Centra za kulturu, u suštini ja sva prijateljstva koja sam stekao u životu, stekao sam kroz čist poslovni odnos. Pa su ti postulati i te veze nekako jače. Sa Sanelom sam u stalnoj komunikaciji. Centar za kulturu danas je nešto o čemu je moja generacija maštala da se to desi u ovom Domu kulture. Sada je ovdje svaki mjesec predstava. Da se ovoliko para uloži da se tehnički osposobi ovaj Dom kulture je nestvarno. Nestvarno u bh. okvirima. Zaista igram mnogo i putujem po cijeloj Bosni i Hercegovini ovo što ima u Centru za kulturu Zavidovići, bojim se da nema u 90% gradova u Bosni i Hercegovini.”

“S druge strane vidim i da taj društveni život, koliko god da je to možda porok gdje se provodi slobodno vrijeme, neko druženje to su sve neki kafići sad je tu mnogo veći izbor mnogo kvalitetnije čini mi se. Tako da iskreno meni Zavidovići danas izgledaju s te strane mnogo bolje nego kad smo mi bili maturanti.”

“A sa druge strane vidim taj očaj ljudi vidim tu zaista tešku materijalnu situaciju, težak život, zaista težak život. Svi ljudi koji danas žive u ovom gradu pod tim okolnostima su heroji. Znate, treba preživjeti bez primanja, treba preživjeti s penzijom koja kasni, treba preživjeti radeći u firmi koja nema plata, a jako, jako puno ljudi znam koji imaju po jedno, dvoje djece koja studiraju. Gdje god se okrenete stalno po netu, po svim portalima, po televizijama i novinama stalno ćete slušati šta ne valja u ovoj zemlji. A nigdje niko da napiše priču koja priča o tim ljudima koji uspijevaju spojiti kraj s krajem tokom mjesec dana. To se moralne gromade u ovoj zemlji.”

Živite i radite u Tuzli, nedostaju li Vam Zavidovići?

“Nedostaju. Lupi čovjeka ponekad nostalgija, lupi ga potreba za nekim ljudima. Sreća pa postoje te neke društvene mreže gdje možeš ostvariti kakav takav kontak s ljudima s kojima si rastao, koji su te obilježili. Iskreno, ja imam taj neki dualitet kad dođem u Zavidoviće trudim se zaista da ono sve što radim  poklonim ovom gradu i ovim ljudima. Istovremeno uz tu potrebu i ushićenje me svaki puta pogodi kad vidim šta se dešava s gradom u kojem sam odrastao. Tako da, nedostaje mi grad zaista. Volio bih da su neke stvari bolje. Trudim se na svoj način doprinjeti koliko znam i umijem.”

Publika u Zavidovićima zna cijeniti kvalitet, naročito ako on dolazi od nekoga ko ima dodira sa Zavidovićima. Šta očekujete od večerašnje predstave?

“Malo manje od 20 godina imam dodira s publikom u Zavidovićima i sudeći po predstavi koju sam maloprije izveo za učenike srednjih škola očekujem da će ljudi doći. Jer ljudi koji žive u ovom gradu i posjećuju  pozorišne predstave, prate kulturu i umjetnost znaju da ja, možda ovo zvuči prepotentno ali zaista bezrezervno pristupam glumi. Ja ne znam drugačije. Dajem sve ono što znam i umijem i to je ono što s te strane mogu obećati svaki puta i svaki puta to bude nagrađeno dolaskom ljudi koji žive u ovome gradu. U ovom gradu ima još mnogo edukovanog svijeta, kulturnog. Na ranijim predstavama znao sam vidjeti ljude koje nisam vidio dugo vremena, maloprije ja vidim svoju razrednu iz srednje škole. Na ranijim predstavama znalo je biti ljudi, ne sumnjam da će i večeras tako biti.”

U jednom intervjuu kazali Ste da je uloga umjetnosti podizanje nivoa svijesti i oplemenjvanje. Da li zaista kultura utiče na svijest ljudi u Bosni i Hercegovini?

“Utiče. Ovakav odnos prema kulturi koji nameću što ljudi iz našeg naroda što po instrukcijama iz vana se zna unosno platiti. Da ti da bi uništio kulturu jednog naroda, da bi ti uništio njegov identitet. Apsolutno stojim iza tih riječi  jer čitav život sam posvetio tome. Da vjerujem u neke velike revolucije koje kultura i umjetnost mogu napraviti, ne. Ali koračićima i zalaganjem možeš napraviti da svaki mjesec imaš predstavu u svom pozorištu. Prvi puta kada se počne s tom praksom dođe 50, 30, 20 ljudi. Mi kad smo bili srednjoškolci znalo je biti i manje ljudi. Sad odjednom na bilo koje dešavanje doći će 100, 200, 300 ljudi. Predstavu koju ja maloprije izvedem, mladi ljudi skoncentrisano prate do kraja i shvate ono šta smo željeli reći. Zato smatram da kultura i te kako može podići nivo svijesti ili barem ponukat. Mene je kultura i umjetnost promijenila i može to. Vrlo često će izgledati uzaludno, neučinkovito ali ima smisla.

 Našim čitateljima o predstavi „Rod i Dom“ ?”

” Predstava „ Rod i Dom“ je nastala po romanu Safeta Sijarića, a Hasan Džafić je uradio koautorstvo. U predstavi je riječ o Arslanu Šipovčaninu, koji je brđanin iz Šipovica koji je oženjen ima troje djece i koji se zaljubi na prvi pogled. Samim tim što je odgojen u patrijarhalnom duhu robuje tim tradicijskim okovima i u nemogućnosti da realizuje svoju ljubav pristaje na kompromise koji ga odvedu u tragičan kraj. On pristaje da Saniju, osobu u koju se zaljubljuje isprosi za svog brata i pristaje na sva sljedeća dešavanja koja ga odvode u ekstremizam.”

 Imali ste i filmski angažman u projektu „Hiljadarka“. Kakav je osjećaj sarađivati sa velikim glumačkim imenima poput Nikole Koje, Moamera Kasumića ili Milutina Karadžića?

“Kad sam bio student maštao sam da zaigram na filmu i prije upisa na akademiju film je bio pojam koji je nešto magično, čarobno, nestvarno. Veći od života. Kad sam upisao akademiju sve je to bilo daleko od mene. Ja što sam više čini mi se želio sve je bilo dalje od mene. Kad sam završio akademiju i digao ruke od toga desio mi se niz ponuda. U tom periodu sam uradio nekoliko filmova, dva su bila kratkometražna jedan je bio dokumentarni.”

“I odjednom desi mi se ta „Hiljadarka“ koja rasčisti meni sve demone. A to je kad se čovjek bavi glumom i nisi u žiži toga svega, kad nemaš iza sebe deset filmova onda se zapitaš da li je ta gluma uopće gluma ili sam ja za sebe umislio da ja nešto znam. I onda dođeš na filmski set radiš najbolje što znaš i umiješ i odjednom to profunkcioniše. Tu sam ja sve shvatio, koliko god to izgledalo egzotično ipak je to posao. Kao što je ova predstava mene u nekom unutrašnjem mom putu prelomila, taj film i to snimanje je prelomni trenutak jer mi je raščisto sve moguće dileme koje sam imao.”

Anegdota sa snimanja „Hiljadarke“?

“Ja tu „Hiljadarku“ pamtim tako što je sve bilo anegdota. Bilo je tu svega, sad nešto konkretno ne znam, iskreno, haha.”

Poruka za mlade u Zavidovićima i u Bosni i Hercegovini generalno?

“Mladima: Bez obzira na sve loše što im se dešava da pretvore u motiv. Da to bude pokretač koji će ih goniti i tjerati u ogroman rad. Taj ogroman rad sigurno neće ostati nenaplaćen. Jer jedini način da se čovjek izdigne iz teške situacije je zaista samo ogromnim radom. Da se ne boje maštati, da se ne boje željeti, ali da svoju maštu, želju i snove realizuju radom. Nema drugog načina. Ako budeš nepošten prema životu, život će ti vratiti. Ako časno i pošteno budeš radio doći će to sve na svoje.”

 

Za Zdici.info razgovarao Elmin Fehrić.