Pogledajte predivan pismeni sastav Dženite Ćehajić, učenice Gimnazije Rizah Odžečkić

Dešavanja

Oglasi se pijetao i skoči Jasmina iz ćebeta, spustivši zatim mehke tabane na pod. Bijelijeh i bosijeh nogu, otrča do majke i stade vikati: “Mati, mati! Hajde klanjati sabah pa da se spremamo, eto njih još malo.”
Žmireći na jedno oko, mati izusti: “Dijete drago, što me prepade… Nije ni zora kako treba. Oni će tek oko ikindije…”
Jasmina zateče sebe, onako zadihanu, i nasmiješi se. Danas će je prositi. Obrati se ona, nešto smirenije, ali još uvijek uzdrhtalim glasom, svojoj majci: “Polahko ti, mati, odoh ja tebi kahvu spraviti, nije hića!” I ode tako, u lahkim koracima, a mati gleda za njom.
“Sunašce moje, uželjet će te se majka”, uzdahnu Sebija “samo da si ti meni sretna i zdrava Inšallah, a gledat ću ja opet u tvoje plave kose.”
Kroz čardak se raširi miris kahve. Sebija pospremi sedžadu i tespih, nataknu nanule i strča niz basamake. Jasmina već bijaše nasulakahve u fildžan. Majka sjede do nje i poče je zarijevati: “Beli si plaho vesela, i to na sabah! Neka, neka, da ti tvoj čovjek bude hairli, ako Bog da. I mene veseli onakvog zeta da imam! Nije za tebe neko spadalo, čestito si ti čeljade, i pametno.”
Zarumeniše se u Jasmine obrazi i bi joj drago zbog matere, više nego radi sebe. Zagleda se Sebija, u svoju kćer, cvijetak svoj, i odluči da je malo trzne: “Vidi se, bolan, na šta ličiš. Ista si rehulja! Uzmi od mene, onaj češalj-ušlju, on će ti rasplesti kose. I operi se safunom, nemoj da šćaviš kad gosti dođu. I metni kakve đinđuhe oko vrata i na uho.”
Zabrinu se Jasmina, onako naivno, i otrča da se sprema, a haljine lete za njom kao jato leptirova. Mujezin zauči ezan, klepet fijakera i hrzanje konja udariše Jasminu kao grom!
“Eto ih, mati! De ti izađi, mene stid.”
Grohotom se nasmija Sebija i ode da otvori kapiju.
“Hajte, bujrum! Pravo za siniju, moja Jasmina je svašta lijepoga spravila. Sve sama, dina mi! Ništa mi nije dala da joj pomognem.”
“Mašallah!”, odzvanja krupni glas Latif-sajdžije kroz sokačić. Čestit je čovjek, taj Latif, otac Omera, Jasminina prosca. Kada osluhnu muške korake, što bahuljaju, uzvrpolji se djevojka i ne znade šta je snašlo.
“Selam alejć, Jasmina!”, pozdravi Omer gordo, kako mušku i priliči, iako se i on bio malo prepao.
“Alejćumu selam, bujrum.”, stidljivo odvrati Jasmina, a u sebi proklinje sve baje što joj trepere u stomaku i prsima i sputavaju joj svaku misao.
Latif srče kahvu, Omeru bi neugodno, pa otac isprosi Jasminu za svoga sina. Smireno, kao da pazari kravu, a ne snahu. Nije to za čuditi, Latif ovog ljeta već treći put ide u prošnju, za najmlađeg sina. Navikao se on na to. Sebija obeća ruku svoje kćeri i, od nervoze, navi se kao veker: “Uzmi, zete, šeftelija. Uzmi i ti, Latife. Ja jutros išla u bašču i stala čalakati. Najkrupnije sam probrala…”, Jasmina se, sjerota, još više zarumeni, a mladiću bi simpatično i brižljivo nastavi da sluša Sebijino blebetanje “Ako bidne koja truhla, namah dajte meni. More bit da sam slučajno pokupila koju iz travulje…”
Odvezoše se gosti, svojim fijakerom, a Sebija će odmah: “Jesu se nakrhali! Čedo moje”, poljubi kćer u obraz “Vidiš da su begenisali sve šta si im spravila, a i šeftelije su im sjele, vallahi.”
Na jesen, kada je bila najveća bljuhavica, uda se Jasmina. Ni kihavica je nije omela u rahatluku. Daleko je od nje toska pobjegla!
Od prvoga dana Jasmina bi poslušna i čestita snaha. Na svaki vakat molila je Svevišnjeg za dijete. I zanese Jasmina. Zahvaljvala se opet što nije bezdjetna i priželjkivala zdravo dijete i da ne bude ubogalj. Ufala se da ne bude sijeldžija i da ostavi za sobom samo čestiti sibijan. Porodi Jasmina lijepa sina. Babo Omer mu namah kupio bešu i šećerlame.
“Ne može ti on još jesti šećerlame.”, zavapi Jasmina.
“Ma šta ja znam”, zbunjeno će Omer “Dat ćemo djeci u komšiluku.”
Izraste sinčić u pravog šejtana. Onako malehan, sve zijane je znao. Vukao ženama svitnjak, gađao tiće, tjerao šćenad.
Uželjela se Jasmina jednog dana majke pa sina za ručicu i uputi se nekadašnjoj kućici. Sebija se uželjela unuka, a on joj mirno sjedio u krilu. Čudo Božije. Pričala joj Jasmina njegove zijane: “Kad sam ga vodila berbi, veliki lopovluk je napravio! Ujeo, bolan, berbu za ruku! Upitao ga berbo: “Zašto me ujede?”, a on će ti njemu: “Zato što si me šćipao!” A tobejarabi!”
Sebiji suze od smijeha navriješe i jedva izgovori: “Nemoj mi ga samo šibati, dobar je on.“, zatim se namršti „ Ali mu je ime, vallahi, plaho ružno! Već mi godinama krivo što ga nazvaste Pašan!”
“Tako Omer htio, mati…”, tiho će Jasmina.

Zdici.info