Riad Polić: Ispunio sam svoj dječački san!

Sport
Riad Polić

Riad Polić

Riad Polić, povratnik u redove Krivaje, ove sezone brani fenomenalno. U nekoliko susreta, upravo je Polić taj koji je nosio rukometaše Krivaje do pobjede i novih bodova. Protiv ekipe dobojske Sloge uspio je na svoj konto upisati nevjerovatne 22 odbrane.

Ovaj, dvadesetšestogodišnjak iz Zavidovića u svojoj dosadašnjoj karijeri branio je za mnoge klubove u Bosni i Hercegovini. Trenutno rukometaš zavidovićke Krivaje, u razgovoru za Svijet Rukometa, govorio je o svojim rukometnim počecima, trenutnom angažmanu u klubu, te planovima za budućnost.

Riade, vjerovatno mnogi čitatelji našeg portala ne znaju da ste upravu u Zavidovićima naučili svoje prve rukometne korake. Kako ste se odlučili za ovaj poziv?

Da, baš kao što ste rekli većina i ne zna da sam iz Zavidovića. Duži period svog života sam proveo u Sarajevu i posljednju godinu u Zenici tako da faktički posljednjih 8 godina nisam bio u Zavidovićima. Samim tim sam rukomet počeo ozbiljnije da igram upravo u Sarajevu. I tako da ljudi koji me lično ne poznaju baš i ne znaju da sam Krivajina škola rukometa. Kako sam se odlučio za povratak u matični klub? Nakon loše sezone u RK Čelik, mogu tako da kažem već na polusezoni sam odlučio da neću nastaviti igrati rukomet u toj sredini. Želio sam promjenu, promjenu na bolje što se tiče atmosfere a budimo realni gdje ima bolje negi u Zavidovićima. Jedan od glavnih razloga mog povratka je upravo to, želio sam da ostvarim svoj dječački san, da zaighram u punoj dvorani, ispred Rockersa i ostalih navijača, ispred ljudi koji znaju šta je rukomet. Atmosfera u dvorani je razlog zašto sam se odlučio za rukomet kao sport ali nikad nisam dobio priliku. Bukvalno nisam dobio priliku da zaigram za seniorki tim u nekoj zvaničnoj utakmici, ni da budem dio zapisnika. Tada sam odustao od toga, napustio grad i klub i okušao se u drugoj sredini, to je bilo Sarajevo i krenuo sam od početka. Sada kada su se neke stvari promijenile u klubu na poziv trenera i predsjednika Azmina sam se odazvao i uspjeli smo da se dogovorimo i ostvarimo saradnju. Ispunio sam svoj dječački san, uživam u utakmicama i nadam se da su ljudi u i oko kluba zadovoljni mojim partijama.

U svojoj dosadašnjoj karijeri nastupali ste za mnoge klubove u Bosni i Hercegovini, da li je ipak kod kuće najljepše?

Zaista jesam prošao kroz mnogo klubova, ne mogu reći da nisam uživao, upoznao sam neke mnogo dobre ljude i stekao prijatelje za cijeli život koji mi znače. Svi ti klubovi su mi donijeli nešto dobro i uvijek sam bio lijepo prihvaćen ali sigurno da je kući najljepše. Živio sam izvan Zavidovića nekih 8 godina, kada sam se vratio osjećao sam se baš kao stranac morao sam da se naviknem na ovaj stil života. Rukomet je nešto što ujedini ovaj grad, napuni dvoranu i konačno se nešto dešava, tako da je upravo to razlog zbog kojeg i jest kući najljepse. Zavidovići su moj grad, nikad to nisam skrivao i uvijek sam se ponosio time. Da nam grad pruža više mogućnosti sigurno da ga nikad ne bih napustio ali sada sam tu i trenutno uživam, porodica mi je tu i ona mi je velika podrška i to je još jedan od razloga zašto je kući najljepše. Kao što bi se reklo u narodu „Svugdje pođi ali kući dođi“.

Sjajnim odbranama u nekoliko susreta upravo ste Vi nosili svoju ekipu do pobjede, postali ste miljenik domaće publike. Da li je teško igrati pred domaćom publikom, koja od Vas očekuje da uvijek budete na vrhuncu svog zadatka?

Mogu reći da je moja forma u uzlaznoj putanji i da sam zadovoljan kako to ide, dobro branim i dobijam povjerenje od trenera koje se trudim da opravdam. Moje dobre partije su plod rada kompletne ekipe, ne želim da sebe posebno izdvajam mada naravno pohvale gode i motivišu za što bolji rad i napredak . Radimo dobro, treniramo naporno i treneri rade dobar posao. Ekipa se uigravala iz kola u kolo i postajali smo jedan dobar kolektiv koji je kao rezultat davao dobre partije i rezultate a ko će biti taj „klučni“ igrač zaista nije bitno ako su 3 boda na našem kontu. Ne mogu reći da je teško igrati, to je nešto nevjerovatno. Pritisak postoji, dvorana je uvijek ispunjena do posljednjeg mjesta i pogled na tribine je jasna slika da moramo dati sve od sebe. Prva domaća utakmica mi je bila teška, bio sam pod pritiskom, ali kada je počelo jednostavno publika nas je nosila, 60 minuta nije prestajala podrška. To je nešto nevjerovatno i tako da nije teško igrati pred našom publikom to je uživanje i zadovoljstvo sto se nalazim baš na tom terenu i u tom dresu.

Posjećenost na domaćim utakmicama u Zavidovićima ali i u velikoj većini ostalih gradova u BiH je veoma velika, izgleda da se publika nakon male stagnacije vratila u dvorane? Da li se rukomet vraća na puteve stare slave, pogotovo u sredinama u kojima je rukomet sport broj 1?

Pa može se reći da se publika vratila u dvorane, ponovo se prati rukomet i vraća se na mjesto gdje treba da bude. Moram reći i ponoviti se da malo koja dvorana izgleda kao naša, to je nešto sa čime moraju svi da se slože ali da su na dobrom putu i ostali gradovi to stoji. Konačno se ponovo čuje galama sa tribina kada se igraju utakmice a ne da najglasniju uzvici budu uzvici trenera. U jednom periodu je posjećenost u svim sredinama zaista bila razočaravajuća mada vec sada dolazi do promjena i ljudi žele i vraćaju rukomet, a svaki sport se igra upravo zbog publike ako izgubimo publiku igranje gubi smisao. Postoje neke sredina u kojima je rukomet broj 1, to je nešto što nikad nece da ohladi, posebno takvi gradovi oživljavaju rukomet i treba da budu primjer ostalim gradovima. Ne mora baš sada da bude sport broj 1 u svakom gradu ali sigurno da zaslužuje zadovoljavajuću posjećenost i to se popravlja. A naravno nama igračima je pravo zadovoljstvo igrati u sredinama u koijima je rukomet sport broj 1 kao što su Visoko, Goražde, Maglaj i naravno Zavidovići. Pravi užitak je igrati u takvim mjestima a za nadati se da će se jos neki gradovi priključiti i vratiti rukomet tamo gdje mu je mjesto. Ja vjerujem da će nastaviti uzlaznom putanjom i da ce rukomet da se vrati na puteve stare slave.

Situacija u bh. Rukometu je veoma teška. Ono što je trn u oku mnogima je nebriga Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine za omladinske kategorije i omladinske reprezentacije. Mislite li da je konačno vrijeme da se krene sa nekim promjenama za bolje sutra naše omladine a i rukometa u globalu?

Zaista ne znam šta da kažem na to pitanje. To je toliko očigledno, ta nebriga se primjećuje bez nekog posebnog truda. Osobe koje čak nisu ni u kakvom odnosu sa rukometom to primjete, ali sta da se radi. Do promjena mora doći jer zaista je sramota da mi budemo tu gdje jesmo. Sve zemlje u regionu imaju dobre reprezentacije, ovo podnevlje je da se tako izrazim rasadnik rukometnih talenata ali samo mi, Bosna i Hercegovina nemamo nekih velikih uspjeha. Omladinske kategorije nam se isključuju iz takmičenja sto daje priliku susjednim zemljama da nam „ukradu“ talentovane igrače koji su primorani ako žele da uspiju da naprave taj potez i obuku dres druge reprezentacije, mada ima pojedinaca koji i ne žele dres naše reprezentacije. Zaista ne znam sta da kažem, vrijeme jest da se nešto mijenja ali odakle početi i šta uraditi. Ne volim pričati o tome jer postoje stručne osobe koje su zadužene za te stvari a da je vrijeme to sigurno jest, neko mora da okonča ovo pa šta god to bilo.

U svojoj igračkoj karijeri sarađivali ste sa mnogo trenera i rukometnih radnika. Koji trener je ostavio najbolji utisak na Vas?

Mogu reći da jesam prošao mnogo trenera, naravno svaki je bio poseban na svoj način, svaki od trenera je doprinosio mom napretku i usavršavanju. Ali posebno moram da izvojim trenera koji me je naučio svemu što znam a to je Fuad Terzić. Terzić je trener kod kojeg sam počeo trenirati, on me naučio prvim i osnovnim stvarima. Prvi trener je najbitniji i on je uzrok da li zavoliš ili napustiš neki sport, ja sam eto po svemu sudeći zavolio ovaj sport i sve što sam postigao počinje upravo od njega kome sam mnogo zahvalan. Ali nikako ne mogu a da ne spomenem trenere koji su me usavršavali da tako kažem i prihvatili kada sam napustio Krivaju i otišao u Sarajevo. Tada sam počeo trenirati pod rukovodstvom Zuhdije Korkarića i Fuada Malagića i sigurno da moram biti mnogo zahvala na svemu što su uradili za mene i pomogli mi u nastavku moje karijere. Da nisam od njih dobio podršku i povjerenje u trenucima kada sam napustio Zavidoviće sigurno da bih napustio i rukomet. Tako da sam zahvalan na svemu a podršku od njih nisam samo imao u rukometu neko i u drugim segmentima mog života.

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine na teškom je putu da se kvalifikuje na naredno Evropsko rukometno prvenstvo koje se 2018. godine odigrava u Hrvatskoj. Da li vjerujete u uspjeh naših rukometaša?

Pa ne znam šta da kažem, čitajući naslove zadnjih dana o situaciji koja je trenutno u našoj reprezentaciji nisam baš optimista. Ali nije nemoguće, kvalitet sigurno imamo i možemo da se nadamo. U teškoj smo situaciji ali u rukometu je sve moguće. Ja lično ću da vjerujem u našu reprezentaciju i sve dok postoji računica ne treba odustati.

Za kraj, neka poruka za ljubitelje rukometa u BiH i regionu?

Poruka ljubiteljima rukometa je da ponovo počnu da pune dvorane, da vrate rukomet u svoje gradove i da taj sport bude tamo gdje mu je mjesto i gdje zaslužuje da bude. Sigurno da ljudi vole rukomet, to je sport koji naši ljudi vole, poznaju i uživaju u njemu samo još da to pokažu punim tribinama kao što je nekad bilo na većini terena. Mi smo na terenu zbog njih a ako su tribine prazne i bez publike može se reći da igramo u prazno i da je sve to besmisleno.

Svijet-rukometa.com/Zdici.info