Vodeći stručnjak za atomsku energiju ispričao je necenzuriranu istinu, snimio na kasete i objesio se.
Titanic i Černobil su simbolički dvije katastrofe koje markiraju početak i kraj onog što Hobbsbowm zove “kratkim 20. stoljećem”. A danas su Černobil i Pripjat gradovi duhovi kojima smo opsjednuti
Među tehnološkim i industrijskim nesrećama 20. stoljeća teško je naći onu koja je imala takav društveni i kulturološki odjek kao što ga je imala černobilska nuklearna katastrofa. Po društvenom utjecaju i važnosti za kulturni imaginarij, Černobil je usporediv samo s potonućem Titanica. Eksplozija sovjetske nuklearne centrale koja se dogodila u noći sa 25. na 26. marta 1986. bila je u pravom smislu globalni ekološki događaj.
Saniranje radioaktivne centrale nije samo uzrokovalo gubitak života više hiljada vatrogasaca, rudara, vojnika i pilota nego je i koštalo zastrašujućih 18 milijardi dolara, izoštravajući ionako goruću ekonomsku krizu u SSSR-u. Manjkavo komuniciranje i pokušaji zataškavanja nesreće pokazali su se krajnje štetnima, čime je dan odsudni argument da partijski vrh započne ono što će se vrlo brzo pretvoriti u politiku “glasnosti”.
Černobil možda nije uzrokovao, ali je sigurno ubrzao terminalni krah SSSR-a i pad Zida. U tom smislu, Titanic i Černobil doista stoje simbolički kao dvije katastrofe koje markiraju početak i kraj onog što Hobbsbawm zove “kratkim 20. stoljećem”.
Černobil je, međutim, postao i kulturalna fascinacija. Brza evakuacija stanovništva i zatvaranje čak dvaju gradova (Černobila te još većeg Pripjata) pretvorilo je priču o Černobilu u mjesto fascinacije. Europa je prvi put u 20. stoljeću dobila svoje “ghost-towns”.
Serija “Černobil” počinje odmah u glavu, žestokom scenarističkom “kukom”. U prvoj sceni glavni junak Legasov završava diktiranje vlastite ispovijedi u kasetofon. Kad je gotov s poslom, izlazi iz kuće, pažljivo izmakne agentima koji ga prate i set od deset kazeta svjedočanstva skriva na dogovoreno mjesto. Potom se vraća kući, priprema omču i vješa se. Njegovo samoubistvo, treba reći, ni do danas nije sasvim objašnjeno.
Serija se potom vraća dvije godine unatrag i prikazuje ključnu noć nesreće. Prva epizoda tijekom 50 minuta prikazuje prvih šest sati černobilskih zbivanja. U toj prvoj epizodi ne vidimo ni Ščerbinu ni Homjuka, a Legasov, čije smo samoubistvo vidjeli, pojavljuje se tek u posljednjoj sceni. Usred noći ga budi telefonski poziv. Zovu ga da dođe jer je, kako se tada pogrešno mislilo, u Černobilu “izbio požar”.
Provizorna kula laži
Serija, dakako, prikazuje politički kontekst Sovjetskog Saveza s razornom kritičnošću. SSSR je prikazan kao provizorna kula laži, zemlja počiva na tome da se ne govori istina, nego da se papagajski izgovara ono što vrh želi čuti, a ta dogovorna, konformistička laž kreirat će katastrofu.
Istodobno, serija s velikim uvažavanjem prikazuje velike i male heroje koji su s danas teško zamislivom ornošću pristali na samoubilačku misiju da spase zajednicu. Serija s određenom retrofetišističkom simpatijom prikazuje ikonografiju i svagdan kasnog SSSR-a. Sovjetski Savez se u zapadnim audiovizualnim proizvodima redovno prikazuje kao tmurno, sivo i ružno mjesto. U “Černobilu” ne.
“Černobil” nije serija koja hvata na prvu. Čovjek se mora progurati kroz prvu, mahom faktografsku epizodu, mora imati sabranosti da bi se probio kroz gustu šumu inženjerskih detalja koju serija izlaže s akribijom picajzle. No, upravo ta faktografska gustoća seriji daje kvalitetu kad gledatelj u nju zabode nosom. “Černobil” je baš odlikaški domaći rad.
