Dino Longo Šabanović prije nekoliko dana je u rodnim Zavidovićima promovirao prvi dugometražni film naziva „Nada“. Dino je rođen ratne 1992. godine u Zenici. Njegova majka je pod kišom granata i u starom golfu preko brda iz Zavidovića stigla do bolnice u Zenicu. Čim se rodio u naručje ga je uzeo jedan od američkih novinara i kazao: „Bit će nešto od njega“. Da je izgovorio proročansku rečenicu, pokazalo se kasnije kad je Dino, koji od završetka rata živi u Italiji, napravio proboj i uspjeh na modnoj sceni, fudbalu, a zatim i u fimskoj režiji.

Baš kao i njegov život, jednako zanimljiva je sudbina snimanja filma “Nada”. Posvetio ga je svojoj zemlji u kojoj je rođen i u kojoj su najljepše godine života proveli njegovi rodotelji.

– Ideja za snimanje filma nastala je prije dvije godine. Znao sam da moram nešto snimiti, da se moram vratiti u svoju zemlju da nešto ispričam. Ali šta? Rat, dosta, vidjeli smo ga, prošao je i idemo naprijed. Gledam oko sebe i vidim jednu generaciju bez glasa, bh. omladina nema glasa, niko o njoj ne priča, niko ih ne razumije i nema niko ko će ispričati njihovu priču. Imao sam ideju, ali nisam imao novca. Na računu sam imao euro i 20 centi, i jaku volju. Rekao sam prijatelju, koji radi kao kapetan broda i spašava migrante u Italiji, šta želim, krenuo je sa mnom u Zavidoviće. Ponio je VHS kameru, kako bismo tamo sve snimili. Objavili smo audiciju na koju je došlo 25 osoba mlađih i starijih. Izabrao sam njih šest. Imao sam priču koja se bavi mladim momkom koji želi otići u inozemstvo, ali koji se na tom putu malo i izgubio. Vratio sam se u Italiju i pripremio sam sve, ali problem je bio isti, nisam imao novac, niti sam znao kako se drži kamera u rukama, nisam znao šta je iso kvalitet slike, ništa, ali sam rekao da imam bosanski temperament i da se neću zaustaviti. Prodao sam sve što sam imao, od auta, garderobe, pozajmio sam novac od roditelja. Trebao sam sakupiti 356.000 eura, da se kupi oprema i snimi film. Glumci su, kako bi se istrenirali, radili probe osam mjeseci. Došao sam u Zavidoviće i ludilo je počelo.

Koliko ste vremena snimali film?

Zbog budžeta sam film morao snimiti za 25 dana, ali sam sve to prije organizirao, pa sam za to vrijeme uspio snimiti još dva kratkometražna filma. Jedan o PTSP-u, a drugi o romskoj kulturi. Snimio sam jedan kratkometražni film o jednoj romskoj djevojčici koja s djedom kupi željezo. Bio sam time iznenađen, jer sam u romsku kulturu ušao s mnogo predrasuda, o njoj nisam ništa znao i bilo me je sramota kada sam vidio koliko su i oni obične osobe kao i mi, a koliko ih mi posmatramo s predrasudama i osuđujemo prije nego što ih upoznamo.

U jednom dijelu filma lik govori kako nas rat ničemu nije naučio. I dalje mislite tako?

– U ratu nema pobjednika. Kada ubiješ dječaka ili djevojčicu, kad bombarduješ civile, kad ubijaš u ime nečega, tu nema pobjednika. Tekst je napisan na pozorišni način. Postoje scene u kojima samo glumci pričaju, kamera se ne miče. Rat nas ničemu nije naučio, sad je poenta hoće li nove generacije naučiti nešto iz toga. Na to pitanje nemam odgovor. Dok nove generacije ne preuzmu u ruke svijet i dok ne shvate da je biološki budućnost njihova, ako oni to ne shvate, onda imamo problem.

Više informacija možete pogledati na oficijelnoj FB stranici 2ROOMSPRODUCTIONS

Vaša porodica je 1995. godine iz Zavidovića otišla za Italiju. Je li vam se bilo teško naviknuti na život u novoj sredini?

– Često sam razmišljao o tome i smatram da je hrabro ostati u ratu, ali je i hrabrost pobjeći od rata. Moji roditelji imali su tridesetak godina kada su napustili svoju zemlju, kulturu, posao, porodicu i otišli u nepoznatu zemlju. Treba biti hrabar da to uradiš. Nije lako biti stranac u Italiji i nije lako odrasti tamo. Kao što možete vidjeti, moje prezime je sada postalo Longo. Kada sam obilazio kastinge kao glumac, agent mi je kazao da dodam italijansko prezime, jer, ukoliko ga ne dodam, tamo će me posmatrati kao stranca i neće me zvati na audicije, čak iako pričam italijanski bolje nego Italijani.