Emisija „Ćirilica“ već godinama predstavlja jedno od najdugovječnijih malignih oboljenja regionalnog medijskog ekosistema. Vremenom je poprimila karakter sanitarnog kolektora – svojevrsne ćirilično-septičke jame u kojoj se talože režimske bljuvotine, propagandne konstrukcije i korisne nakaze. Jedna od njih pojavila se i u prvom ovogodišnjem izdanju emisije – Jelena Trivan, direktorica kompanije M:tel BiH.
Dvosatni program sumnjive vrijednosti započeo je uobičajenim, jalovim humorom Milomira Marića, koji je kroz dosjetku o „gladnima u studiju“ otvorio prostor za unaprijed pripremljenu naraciju. Na tu konstataciju se, gotovo refleksno, nadovezala Jelena Trivan, započinjući patetičnu žalopojku o „zlom State Departmentu“, herojstvu Milorada Dodika i navodnim sankcijama koje, kako je tvrdila, pogađaju Republiku Srpsku i njen svakodnevni život.
Ovdje je svjesno falsifikovana činjenica: sankcije nisu uvedene Republici Srpskoj, već isključivo pojedincima i privrednim subjektima bliskim Miloradu Dodiku i SNSD-u. Istina je, međutim, da u Republici Srpskoj ima gladnih – i da ih je sve više – ali oni ne sjede u televizijskim studijima niti u direktorskim foteljama. Oni promrzli i praznih stomaka stoje u redovima pred javnim kuhinjama, kojih je svakim danom sve više.
Namjerno je izostavljen i podatak o lošijim poslovnim rezultatima M:tela, podružnice Telekoma Srbije u Bosni i Hercegovini. Zbog pada učinka kompanije, sve veći broj radnika napušta nekada poželjnog poslodavca, dok teret gubitaka najviše snose krajnji korisnici, kroz kontinuirano povećanje cijena telekomunikacijskih usluga.
Prema dostupnim podacima, M:tel je tokom 2024. godine ostvario rashode veće od 416 miliona KM, dok je neto dobit iznosila svega 80 miliona KM. Dodatno, kompanija se među 100 najvećih u Bosni i Hercegovini ističe najnižim indeksom godišnjeg rasta, što jasno govori o trendovima poslovanja koje direktorica Trivan nije smatrala vrijednim spomena.
U nastavku emisije, Trivan i Marić su združenim snagama usmjerili napade prema političarima iz Federacije BiH, pritom još jednom pokušavajući da Miloradu Dodiku i Aleksandru Vučiću dodijele ulogu jedinih „branilaca Dejtonskog mirovnog sporazuma“. Usijedila je standardna paljba po Sarajevu, uz teoriju prema kojoj je Bosna i Hercegovina trebala doživjeti takozvani „Maduro scenario“.
U tom kontekstu, Jelena Trivan je izjavila kako Bosna i Hercegovina nema ekonomske potencijale, što zvuči paradoksalno s obzirom na činjenicu da kompanija kojom rukovodi posluje upravo u toj državi. Ovom izjavom pokušala je apostrofirati nebitnost BiH, a kada se činilo da je nivo besmisla dostigao vrhunac, Marić je ustvrdio da je „mržnja danas veća nego devedesetih“.
Tada je uslijedio i najproblematičniji dio emisije. Jelena Trivan je, govoreći o budućnosti Bosne i Hercegovine, izjavila da ćemo „vidjeti mnogo više žena s hidžabom“, da će „na sajmovima knjiga dominirati isključivo vjerska literatura“, te da društvo ide ka potpunoj podijeljenosti i mržnji kakva, po njenim riječima, nije postojala ni nakon rata. Hidžab je, u toj konstrukciji, predstavljen kao simbol mržnje i prijetnje, a ne kao lični ili vjerski izbor.
Marić je tom narativu dodao tvrdnju da je „Sarajevo veći muslimanski grad od Istanbula i Teherana“, čime je otvoreni govor mržnje dobio dodatnu medijsku legitimaciju. Još od Dodikove izjave da Sarajevo „smrdi na burek“, ovakav ton i formulacija otvorenog prezira nisu se mogli čuti u jednoj televizijskoj emisiji.
Jasno je da se ne radi o incidentu ili lapsusu, već o kontinuiranoj i planskoj strategiji, staroj više od dva stoljeća, prema kojoj se Bosna i Hercegovina predstavlja kao kazamat za Srbe, a Bošnjaci, muslimani i sami Bosanci i Hercegovci kao vječni neprijatelji svega srpskog.
Da stvar bude teža, ovakva retorika obilježila je kompletnih prvih 15 minuta emisije. Nakon napada na Sarajevo, Jelena Trivan se osvrnula i na tragedije u regionu, relativizirajući ozbiljna krivična djela i zločine, dok je pad nadstrešnice u Novom Sadu pokušala prikazati kao „blagi propust“.
S obzirom na činjenicu da je Jelena Trivan direktorica bh. franšize jedne od najvećih srbijanskih državnih kompanija, bivša nositeljica brojnih funkcija u institucijama Srbije i aktivna članica SNS-a, ostaje ključno pitanje: da li su njene riječi samo lični stav ili odraz zvanične politike Beograda?
