Pri pomisli na Srednju Bosnu vjerojatno prvo na pamet padaju Vitez, Busovača, Travnik… te sva ostala poznata mjesta u Lašvanskoj dolini i šire. Međutim, ta konstatacija samo je još jedna potvrda nepravedne zapostavljenosti kraja i ljepote one Srednje Bosne koja se nalazi u dolini predivne i često nemirne rijeke Krivaje.

Tačno na 35. kilometru, na pola cestovne udaljenosti između Olova i Zavidovića i baš negdje na međi istoimenih općina, četiri kilometra od lokalne, veoma uske ceste smjestila se drevna i pomalo zaboravljena župa Uzvišenja sv. Križa – Jelaške.

Nije baš poznata činjenica kako je prostor od Olova do Zavidovića kuda krivuda rijeka Krivaja iznimno lijep, pitom i zaista plodan kraj. Pravac je to kojim se zaista rijetko ide, a s obzirom na cestu kojom se teško mogu mimoići i dva manja vozila u brzini, uglavnom ga koriste samo mještani kako bi skratili put do općinskih središta.

Kriva je Krivaja?

Rijeka Krivaja nastaje u Olovu spajanjem Bioštice i Stupčanice i nakon 70-ak kilometara toka, baš koliko iznosi dužina ceste, sjedinjuje se s Bosnom kod Zavidovića.

Područje Krivaje i čitav kraj na obroncima planina Romanije, Konjuha, Zvijezde i Ozrena predstavlja podneblje izuzetnih potencijala i prirodnih bogatstava koje je bilo naseljeno od najstarijih vremena o čemu svjedoče ostaci materijalne kulture iz različitih historijskih razdoblja. Nažalost, oduvijek naseljeno, ali nikada maksimalno iskorišteno, danas skoro pa je pusto.

Prema onomu što smo vidjeli vozeći se do Jelašaka kraj je slabo naseljen, a infrastruktura je izuzetno loša. Osim već spomenute uske ceste, mostovi su, ako nisu improvizirani od željeznih komponenti, onda kao laičkom rukom građeni: drveni i viseći te kao da čekaju raspasti se. Neki od njih su već porušeni ili jednostavno nisu uslovni za prelazak.

U prošlosti nije bilo tako! Olovo je bilo jedan najvažnijih rudarskih bazena u srednjovjekovnoj Bosni, a tu je izgrađen i jedan od prvih franjevačkih samostana. Krajem 19. na ušću Krivaje u Bosnu nastaju Zavidovići kao jedan od značajnijih centara drvne industrije. Logički bi bilo da se ta dva mjesta povežu boljim cestama kako bi se iskoristio sav taj potencijal međutim to se do danas nije dogodilo. Skoro pa prazan prostor bez mnogo ljudi i s lošim cestama kojima često prolaze neregistrovana kola…

Jelaške zapravo ne postoje

Bilo kako bilo svoj put nastavljamo dalje. Nakon sat vožnje i poslije mjesta Careva Ćuprija koje je u prošlosti igralo važnu ulogu jer je tu bila željeznička stanica, vidjeli smo skromni i rukom napisani putokaz za Jelaške prikucan na zimzeleno drvo. Bosna slikom i prilikom. Improvizacija i parola „snađi se“ na svakom koraku. Novaca nema za normalni putokaz?

Poslije četiri kilometra “sporednog” puta koji se ni po čemu ne razlikuje od onog “glavnog” stigli smo u župu Jelaške, rodno mjesto fra Matije Divkovića, oca bosanskohercegovačke književnosti i jednog od pionira pismenosti. Iz Jelaški je i Magdalena Pereš-Vuksanović (1606.-1670.), redovnica, umrla na glasu svetosti za koju mnogi kažu kako je bila hrvatska i bosanska Ivana Orleanska.
Historija tvrdi kako se tačno ne zna što su i gdje su Jelaške. Mjesto s tim imenom više ne postoji, a današnja župa nosi taj naziv kao podsjetnik na onu drevnu. Može se reći kako su Jelaške kao određeni pojam koji obuhvaća više sela i prostrano polje podno planina i brda.

Ispred crkve nas je čekao vlč. Ilija Matanović, koji ovdje pastirsku službu obavlja već godinu i pol. Vlč. Ilija, koji je nedavno odbranio doktorat iz historije na KBF-u u Zagrebu, iskreno nam je govorio o prostoru gdje je sada župnik i bez imalo uljepšavanja odgovarao na naša pitanja.

Nažalost, kao što smo i pretpostavljali, budući da su ulice puste, a na novim kućama su spušteni kapci župa Jelaške od predratnih 900 vjernika spala je na nekih 150 i to u nekoliko razbacanih sela.
Iako se župna crkva nalazi u Stojčićima, u selu Dištica je “veći” dio župljana dok su u selima Carevoj Ćupriji, Maoči, Stipinu Hanu, Grgićima, Ivanovićima, Borkovicima po nekoliko kuća…

Ovdje nije bilo hrvatsko-bošnjačkog sukoba niti protjerivanja ljudi. Zato kuće nisu srušene niti oštećene, ali na mnogima se vidi kako dugo vremena u njima niko ne živi. Pokoji slomljeni crijep nam kazuje da neke kuće godinama nisu imali svoje stanare niti se itko trudi obnoviti ih.

Prema riječima našeg sugovornika, a tako je skoro u čitavoj BiH, ljudi odlaze za boljim životom. Međunacionalnih tenzija sa susjedima Bošnjacima nema, ali također nema ni pretjerane suradnje na institucionalnom nivou. Obični ljudi žive normalno, ali vlč. Ilija nema kontakte s mjesnim imamom koji povremeno dolazi iz Sarajeva.

Saznali smo kako imam ne živi u Jelaškama. I župski stan je jedno vrijeme bio “prazan”, bez župnika koji je utekao nakon samo dva dana pastoralne službe. U vezi s tim zanimljivo je prepričati lokalnu šalu koju su priredili vlč. Iliji. Mještani Bošnjaci prilikom njegova dolaska su ga pitali hoće li ostati duže od prošlog župnika, a on je rekao kako će svakako ostati duže od imama. Kaže da su zanijemili nakon tog odgovora.

Povijest župe

Kako smo saznali iz materijala koje nam je darovao vlč. Ilija, Jelaške se spominju još u 15. st. Dokumentovano je kako je 1623., u Divkovićevu vremenu, župa bila u sastavu velikoga olovskoga samostana. U to vrijeme područje uz Krivaju imalo je oko 3 000 katolika. Nakon spaljivanja olovskoga svetišta Jelaške su pripale župi Vareš sve do 1833., a onda “prelaze” u sastav župe Vijaka.

Nekih 90 godina poslije, 1924., potomci vjernika nekadašnje župe Jelaške tražili su od Vrhbosanskog ordinarijata ponovno osnivanje drevne župe. Tako se rađa samostalna župa čiji je zaštitnik bio Našašće sv. Križa, ali je intervencijom tadašnjeg župnika promijenjeno u Uzvišenje sv. Križa. Unatoč tomu, veliko župno slavlje je uvijek bilo na Ilindan, po uzoru na drevnu župu koja je tog svetca imala za zaštitnika.

Kako smo mogli saznati crkva je izgrađena 1959., a temeljito obnovljena 2001. Oltar krasi zanimljiv korizmeni križ te kalvarija. Plafon i zidovi sa strana uređeni su lamperijom što daje crkvi posebnu toplinu. Vitraji i rozeta nisu posebno uređeni. Lijepa je to i prostrana crkva za jednu seosku i zabačenu župu.

U blizini župnog stana sagrađen je i dom Fra Matija Divković za skupove i slavlja kada dođe dijaspora. Još od prije posljednjeg rata dvorište pred župskom kućom krasi fra Matijina statua, a u podnožju crkve mali muzej starina koje su se tijekom vremena “nakupile”. Budući da predmeti stoje na policama i bez zaštite, župnik planira uraditi prigodnu vitrinu te sačuvati vrijedne stvari, kao i rijetke stare misale.
Nekadašnji župnik vlč. Ilija Orkić osim obnove crkve učinio je još jedan velik posao: prikupio je gotovo sve podatke o župi i otisnuo ih kao knjigu.

Kakva je budućnost?

Što reći nakon svega? Čini se kako će se stogodišnjica ponovnog osnivanja župe obilježiti s minimalnim brojem stvarnih župljana, a većim brojem onih koji stalno borave u Europskoj uniji. Dijaspora će zasigurno doći i “pogurati” proslavu, međutim ostaje činjenica kako specifična konfiguracija terena, svojevrsna izolacija župe kao i odlazak mladih ne nudi baš ružičastu budućnost.

Župnik smatra kako jelaški narod ima dušu i srce te ljubav prema svome kraju. Međutim očito da danas to nije dovoljno unatoč, dobrim i pitomim ljudima te plodnoj zemlji iz koje sve što se posadi obilato izraste.