Student sarajevske Akademije scenskih umjetnosti Irfan Ribić od života nije htio ništa više do onog što nude “daske koje život znače”. Uskraćeno mu je to prije dvije godine kada mu je dijagnosticirana multipla skleroza. Tradicionalni medicinski tretmani nisu davali očekivane rezultate. Naprotiv, stanje mu se pogoršavalo utoliko dok nije postao praktično nepokretan i dok nije ostao bez vida. Nova spoznaja vratila ga je ponovo u život. Ulje kanabisa pomoglo mu je da ponovo živi svoje snove, da glumi u pozorištu, snima filmove…

Lako je Irfana Ribića bilo prepoznati na dogovorenom mjestu susreta. Majica s natpisom “Bolje ilegalno živ, nego legalno mrtav” umnogome nam je pomogla u tome. Na prvu ostavlja dojam nadasve bistrog i veselog dvadesetjednogodišnjaka. Usto, djeluje živahno, kako i priliči njegovoj mladosti. A i tvrdi da je ponovo zdrav i snažan. Cjelodnevne obaveze na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti ne ostavljaju mu puno prostora za neplanirane izlete. Ali, važno mu je da ispriča svoju priču. Posvećen je borbi za medicinsku legalizaciju ulja kanabisa, iako je svoju životnu dramu ostavio iza sebe. Važno mu je prvenstveno zbog onih koji tek trebaju da prođu kroz ono što je on prošao. Svaki dan je, kaže, veoma bitan, jer bolestan čovjek ne može da čeka.

Prvi susret

Daleko od rodnih Zavidovića, 2014. godine se upisuje na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti. Nakon okončane prve godine fakulteta, tačnije maja 2015. godine, suočava se sa prvim problemima multiple skleroze. Iako je na početku sve ličilo samo na prehladu, sezonsku gripu, već je 1. juna 2015. spoznao ozbiljnost svog zdravstvenog problema.

“Otprilike nekih petnaestak dana je trajala ta agonija. Multipla skleroza dijagnosticirana mi je tačno 1. juna. S obzirom na to da sam iz Zavidovića, Zeničko-dobojski kanton, suočio sam se sa određenim zakonskim preprekama pa nisam mogao da se liječim u Kantonu Sarajevo. Prebacili su me u Zenicu. Ležao sam nekih dvadesetak dana u bolnici. Uzeo neke terapije, prošao preglede i sve što je trebalo proći… Nakon toga sam se malo oporavio. Ne treba griješit dušu, to je u tom trenutku dosta dobro izgledalo”, prisjeća se Irfan.

Poslije kratke traume oporavak je išao svojim tokom. Vraća se opet fakultetskim obavezama, završnim ispitima iz glume… Vrlo uspješno polaže sve ispite, bez ikakvih propusta. Potom dolazi raspust koji mu je, prema osobnim tvrdnjama, dobrodošao da se odmori. Provodi ga s roditeljima u Zavidovićima. Naravno, opet uz stalno posjećivanje ljekara. Od bolnice do bolnice, od kontrole do kontrole… Na Akademiju se opet vraća u septembru, zbog predstave. U oktobru počinje nova akademska godina…

“Sve je to, iskren da budem, dobro izgledalo. Nisam imao nikakvih poteškoća, izuzev nekih simptoma koji su donekle bili ‘normalni’. Trnjenje ruku, nogu. Nekad malo zamagljen vid. Trebalo se pomiriti s tim i živjeti. Nažalost, do kraja života. Sve je super bilo do decembra 2015. godine. Primjećivao sam da se moje tijelo brže umara. Bio sam funkcionalan nekih četiri do pet sati. Ostajao sam ja na Akademiji, i radio. Ali to nije bilo kao prije. Jednostavno sebe nisam prepoznavao”, tvrdi Irfan.

Novi relaps

Studij na Akademiji iziskivao je cjelodnevne obaveze, a to za njega više nije bilo moguće. Bolest mu je ostavljala sve manje prostora za dodatne životne aktivnosti. U decembru 2015. godine mu se desio novi napad, odnosno novi relaps.

“Relaps je naziv za napredovanje bolesti. Kada se desi relaps to zapravo znači, da tako prevedem, vraćanje određenih simptoma. Vi tada ne možete ništa. Sad sve zavisi od čovjeka do čovjeka. Neko izgubi vid, neko ne može da hoda. Neko otežano diše. Meni su se u tom periodu pojavili problemi s hodanjem, bio sam privezan samo za krevet. Počela mi je otkazivati kompletna lijeva strana. Imao sam problema sa srcem. Počeo sam otežano da dišem. Vid mi je pao na tri posto. Znači gotovo slijep sam bio. Kasnije, u bolnici, služio sam se kolicima”, prisjeća se ogorčeno Irfan.

Poslije oporavka, svakodnevnicu je morao kombinovati oslanjajući se malo na svoje noge, a malo na kolica. Sve mu je otežavalo to što se opet vratio fakultetskim obavezama.

“Taj novi napad, novi relaps, bio mi je alarm upozorenja za nešto što bi dalje trebao da uradim glede svog zdravlja. Vidio sam da tradicionalni medicinski tretmani nisu bili rješenje. U to vrijeme počinjem da istražujem o nekim alternativnim metodama liječenja, gledam kako se ljudi liječe u svijetu, šta koriste… Januar mjesec je opet bio vrijeme mojih semestralnih ispita. Radio sam opet jednu predstavu u kinu Bosna. Jednu noć sam došao kući, onako mrtav-umoran s probe, legao da spavam… A na TV-u emisija o mojoj bolesti. Ono što mi je bilo zanimljivo u toj emisiji jeste da su gosti bili žena koja je farmaceut, žena koja je oboljela od multiple skleroze i krim inspektor. Zapitao sam se šta će krim inspektor u emisiji o mojoj bolesti”, kaže Ribić.

Reakcije liječnika

Prema tvrdnjama našeg sagovornika, doktori nisu mogli da vjeruju kada su pregledali njegov nalaz, kazavši mu da je naučni fenomen. No, osim toga, nisu smjeli ništa više da kažu, da opovrgnu ili potvrde, ili da napišu bilo šta je izvan njihovog domena. A ulje kanabisa je svakako bilo izvan njihovog domena.

“Legalizacija je zapravo veliki problem koji nas vraća unazad. To je problem koji dodatno usporava ovu priču. Zamislite kad bi poslije mene počeli ljekari da pričaju o tome, kad bi ljekari počeli da podižu svijest kod pacijenata o tome, zamislite kako bi mi napredovali na tom polju. Ali, nažalost, to nije tako. Siguran sam da će doći dan kad će od nas oboljelih, koji koristimo ulje kanabisa, tražiti informaciju više. Ali ne bih volio da do toga dođe, ne bih volio da se ponavlja priča kao u Makedoniji. U Makedoniji pacijenti koji su oboljeli od nekih teških bolesti i koji su koristili ulje, kao što sam ja, sad drže predavanja ljekarima. To je za mene potpuno poražavajuće”, ističe Ribić.

Irfan Ribić ustrajan je u svojoj borbi za legalizaciju medicinskog kanabisa, iako nije član bilo kakve grupe za legalizaciju. Na pitanje plaši li se zakonskih prepreka, on ističe da mogu da ga uhapse, ali da često sebi postavlja pitanje šta će s tim dobiti.

“Uhapse li jednog studenta od 21 godinu, koji studira na Akademiji i koji u životu želi samo da bude glumac, bit će to poražavajuće za BiH. Ako sam ja problem u ovoj državi, neka me sutra uhapse. Ali to bi tako sramotno bilo. Kamo sreće da je Irfan Ribić najveći problem u ovoj zemlji”, zaključio je naš sagovornik.