Na desnoj obali rijeke Gostović, preciznije stotinjak metara od ušća rijeke Buretine u rijeku Gostović, a nekih desetak km udaljenosti južno od grada Zavidovića nalazila se stara džamija u Borovnici. Ona je jedna od devet džamija koja je 1895. godine uvrštena u popis sakralnih objekata Austrougarske monarhije na prostoru današnje općine Zavidovići. Brižno izabrana lokacija džamije plijenila je svojim položajem na bajkovitoj osami. Izdvojena od matične mahale starog sela Šehića koje se prostire na istočnoj  padini obližnjeg brijega i sela Kozlića koje se nalazi južno podno planine Veleža. Kao da su oni koji su se pitali i odlučivali htjeli da džamija bude centar ne žaleći u tu svhu u vakuf dati vrlo plodno zemljište oko kojeg će niknuti i razvijati se novo naselje Borovnica. Uz džamiju smještenu u polju pored glavnog puta ubrzo se formiralo i veliko mezarje. Pored mezarja oko stare džamije, postoje još porodično mezarje familije Šehić na Sališću. Borovničani su ukopavani na Brezovoj Ravni. Postoji još staro greblje na sinanovićkim barama koje je napušteno. Uramljena sa južne strane borovničkom rijekom a uokvirena sa zapadne strane rijekom Gostović skoro dvije stotine godina džamija je bila duhovni orijentir vjernicima. Džamija je bila okružena velikim brojem starih nišana od pješčara, što ukazuje na dugi niz godina postojanja džamije o čemu ćemo malo kasnije više reći. Pored džamije se nalazio i stari hrast koji je posječen.Taj stari hrast i danas borovničani baš kao i džamiju spomnju sa sjetom. U neposrednoj blizini na borovničkoj rijeci (Buretini) nalazile su se vodenice (praktično sve porodice imale su svoj mlin: Šehići, Abdurahmanovići, Hamzići, Delići, Redžići, Omeraševići, Buljubašići…) i stupe za lan – lokalitet Stupišća. Ostalo je zabilježeno da je 17.06.1913. godine nadošla Buretina i odnijela stupe (korištene su za nabijanje lana i valjanje platna od lana) i mlinove. Ne znamo da li su i u kojoj mjeri stradali džamija i mezarje.Važno je napomenuti, prije borovničke džamije o kojoj pišemo u polju duhovni i svjetovni život se odvijao u mesdžidu/mejtefu u starom selu u blizini poznatog izvora “Velika voda”. Opće poznata je razlika između džamije i mesdžida prije svega što se džuma isključivo klanja u džamiji. Najbliža džamija u kojoj se klanjala džuma jedno vrijeme bila je u Žepču, mada vrlo moguće po pričama da je džamija bila na početku današnjeg sela Ljeskovica gdje se nalazilo prvotno selo današnje muslimanske Lovnice. Mesdžid u Šehićima je bio mjesto gdje su se obavljali prvenstveno dnevni vaktovi (beš-pet dnevnih namaza) zatim klanjali se se bajrami, teravije, pohađala vjerska pouka. Zasigurno se u mejtefu u Šehićima raspravljalo, dogovaralo i donosile su se odluke vezane za selo, s obzirom da je u Borovnici bio muhtar vrlo vjerovatno i za cijeli gostovićki kraj. Nema pouzdanih izvora da je u Borovnici postojao derviški red i da su u mejtefu održavani zikrovi što nije isključeno naročito što su starosjedioci nosili titulu vjerskih učenjaka šejhovi- Šehići. Ispod mejtefa nalazila se seoska voda a zaravnjeni prostor oko vode i mejtefa stanovnici sela prozvaše mejtefišće gdje su djeca ganjala loptu. Između ostalog tu su se održavala veselja i prela.Prelomna faza ove nadasve za život bogomdate sredine desila se početkom 19.vijeka kada Borovnicu oko 1800-te godine naseljavaju sljedeće porodice;  Delići (došli iz Varde kod Višegrada gdje su se nakratko skrasili nakon što su došli iz sela Turčin kod Varaždina, Hamzići od Goražda, Abdurahmanovići iz Srebrenice, Redžići od Zvornika). Doseljavanje je, s obzirom da su sve porodice naseljene u par godina ili desetljeća, bilo organizovano i plansko. Pridošle porodice i sjećanja koja su donijeli su vrlo vrijedna iz razloga što možemo upratiti i usporediti neke važne historijske događaje i migracije stanovništva. Konkretno za porodicu Delić koji su nekad nastanjivali Slavoniju i bili primorani nakon bečkog rata (1683-1699) da se spuštaju preko Save na teritorij Bosne i naseljavaju prostore u maglajskoj nahiji. Sa sobom su donijeli navike i običaje koje bi zasigurno trebalo istražiti (način gradnje kuća, gospodarskih objekata i poljoprivredne navike iz ravničarskih krajeva).Prema predajama starijih, na mjestu borovničke džamije bila je manja džamija a prije ove manje, još jedna manjih gabarita. Predaja o dvije ranije džamije daju nam za pravo da njegujemo tradiciju i sjećanje o postojanju višestoljećnog kontinuiteta borovničke džamije. Ako pretpostavimo da je vijek jedne džamije ovisno o materijalu negdje oko 40/45 godina vrlo je moguće da dolaskom novih stanovnika prva džamija izgrađena u prvoj dekadi 19.vijeka. Mišljenja sam da je borovnička džamija dvije stotine godina bila mjesto gdje se Uzvišenom na sedždu padalo, pored džamije u Garama (za koju postoje još oskudniji pisani tragovi) među prvim džamijama na tlu općine Zavidovići.Nije pozato da li je negdje ugrađen tarih o vakifu džamije i godine izgradnje i ako je sve je to nestalo u vandalskom i neshvatljivom rušenju džamije 1983. godine.U tlocrtnom rješenju džamija nije imala uobičajeni ulazni prostor (sofe) već samo prostor za klanjanje veličine 9×7 m sa mahfilom dubine 3 metra. Mahfil je bio naslonjen na dva stuba.U klanjačkom dijelu mihrab je bio jednostavan i kao i minber i klanjački prostor u potpunosti je iskorišten za molitvu dok su zidovi okrečeni u bijelo u potpunosti identično sa kućama šeperušama koje su građene u to vrijeme. Priktično kompletna unutrašnjost se mogla obuhvatiti jednim pogledom. Naročit sklad džamije postignut je sa 16 prozora na svakom zidu po četiri, dva u donjem i dva u gornjem redu. Svi prozori su pravougaoni skladnih dimenzija prozora 60×80 cm sa drvenim okvirom i demirima u prizemlju.Osnovnu konstrukciju zidova čini drveni kostur od stupova i greda a ispuna je od pruća ispunjena blatom i glinom. Dodatno vezivna stabilnost zidova riješena je binder konstrukcijom (koso postavljenim stubićima). Zidovi su bili omalterisani i iznutra i izvana.Munaru borovničke džamije nepoznati majstori, ali veoma stručni, osmislili su na način vežući je za tavansku i krovnu četverovodnu konstrukciju. Prema slici munara je osmougaona sa hrastovim direcima opšiveni širokim daskama sa vertikalnim letvicama. Munara nije imala neke posebne dekorativne elemente visina je oko 8 metara. Do malo proširene galerije (šerefe) munare vodile su drvene stepenice, imala je drvene kapke tzv. slijepa munara. Otvori su bili polukružno prošireni kroz koje je mujezin mogao glavu približiti prilikom učenja ezana. Drveni kapci su imali funkciju da spriječe prodiranje kišnice u potkrovlje i unutrašnjost džamije. Munara je bila jako lijepo oblikovana načinom u kojem je letvicama isticana struktura drveta. Široka krošnja starog hrasta koja je nadvisivala munaru na jedan poseban način je munaru isticala i davala ambijentalni sklad i ljepotu.Mihrab džamije bio je jednostavan visine oko 2,5 m gdje je okvir bio istaknut,15 cm iz ravni zida obojen smeđom bojom (nije potvrđeno).Krov je bio kao što se vidi na slici, pokriven crijepom a pocinčanim limom obrađen je na vrhu munare, vješto je urađen i skladni alem. Praksa u graditeljstvu starih drvenih džamija da je pokrivka riješena šindrom. Ono što malo zabunu čini jeste grafitnom olovkom zapisana na plafonu magfila godina 1927.-ma što vjerovatno otkriva godinu kada je crijepom pokrivena džamija.Imami koji su ostavli poseban trag kada je u pitanju stara džamija su: imam Abdurahmanović Omer, zatim imam Šehić Mustafa i njegov sin Mustafa Šehić.Zemlju je uvakufio Omer sin Mustafe Abdurahmanović prema predanju on je bio imam u džamiji. Površina vakufa oko jednog hektara i jedan je od većih vakufa u Zavidovićima. Na ovom vakufu osim stare džamije i greblja sagrađena je nova džamija. Stara džamije u Borovnici nema ali ona ima svoju priču, priču koja kraja nema…

Pripremili:Ibrahim Delić i Ismet (H) Fazlić