Svaka priča ima svog heroja, ali priča o Vinku Šamarliću rođenom 8. marta 1964. godina u Crkvici kod Zavidovića, sve je osim obična. Život Šamarlića koji je osnovnu školu završio u rodnim Zavidovićima, nakon čega se upisao u Srednju policijsku školu u Sarajevu, scenario je za jedan sjajan film ili neki vrhunski “bestseler”.
Glavni junak ove istinite priče po završetku srednje škole počinje raditi kao policajac, a 1985. godine prelazi u Specijalnu jedinicu gdje s činom kapetana postaje komandir borbene jedinice.
Osim predanosti poslu, Vinko je imao vremena i za svoju drugu strast – džudo (judo). Volio je džudo, uživao je na tatamiju, a o predanosti ovome sportu svjedoče titule juniorskog i seniorskog prvaka bivše Jugoslavije u poluteškoj i teškoj kategorij, kao i medalje i titule sa brojnih turnira na domaćoj i međunarodnoj sceni.
Puška umjesto zastave BiH
Još prije nego je Judo savez Bosne i Hercegovine i zvanično 1993. godine u Kanadi primljen u članstvo Svjetske judo federacije i Evropske judo unije, bosanskohercegovački džudo debitovao je na međunarodnoj sceni, i to na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni.
Upravo je Vinko Šamarlić, kao vlasnik olimpijske norme trebao nositi zastavu sa ljiljanima na otvaranju Olimpijade u prijestolnici Katalonije. Dan pred polazak za Barcelonu, 8. juna 1992. godine, desila se tragedija. U odbrani od četničkih napada na Hrasnom Brdu poginuo je tada 28-godišnji Vinko Šamarlić.
Sudbina je tako htjela. Umjesto da boje svoje zemlje brani na najvećoj sportskoj manifestaciji, Šamarlić je od prvog dana, s puškom u rukama stao u njenu odbranu. Domovini je dao ono najvrednije, svoj život. Legendarni džudista tako je, nažalost, nakon pogibije Ozrenka Mandića Buce postao drugi specijalac MUP-a Republike Bosne i Hercegovine koji je dao svoj život u odbrani BiH.
Pogibija Vinka Šamarlića pogodila je sve domoljube, patriote, ljude koji su bosanski inat nosili u srcu i koji su čvrsto vjerovali da se naša BiH može odbraniti iako je na drugoj strani stajala četvrta vojna sila u to vrijeme u Evropi.
Jedan od onih koji je s mnogo emocija prenio vijest o pogibiji Šamarlića bio je legendarni novinar Budo Vukobrat.
– Pripadnik specijalne jedinice MUP-a BiH, džudista, poluteška i teška, jučer poginuo, bitka odsudna. Vinko Šamarlić vodio je mnoge borbe, bacao mnoge protivnike, zaradio silne titule. Bio je višestruki juniorski i seniorski prvak Jugoslavije, dok još nije bila bivša. Prije dvije godine osvojio veliki A internacionalni turnir u Istanbulu. Za jučerašnju borbu se nije posebno pripremao. Nije se nadao zahvatu iz potaje. Nažalost, smrt nikada ne pobjeđuje na poene. Ipon, to je uvijek kraj borbe, ma koliku ti razliku u poenima do tada imao. Neravnopravna borba između smrti i Šamarlića završena je iponom u korist domaćina. A smrt nam je ovih dana svima domaćin. Takmičimo se na njenom terenu i po njenim pravilima. Vinko Šamarlić bio je u punoj ljudskoj i takmičarskoj zrelosti, 28 godina. Imao je čedo od dvije godine, silne drugove i prijatelje. Znao je razlikovati zagrljaj od zahvata. Znao je s kim i uz koga valja stati. I tu bi ovoj tužnoj priči bio kraj da se odmah ne nametne pitanje, zašto ovoliko pažnje nismo posvetili svim poginulim. Odgovor je jednostavan: Vinko Šamarlić je olimpijac, bio je evidentni olimpijski kandidat, bio je izabran, bio je jedan od devet. Uzalud je njegov prijatelj, njegov trener i sportski funkcioner Brane Crnogorac govorio: ‘Pazi se’. Vinko je valjda čuo: ‘Bori se’. Borio se i poginuo. Pod istom onom zastavom pod kojom je trebalo da izađe na tatami najljepšeg grada Katalonije. Vinko, nažalost, o nečemu nije vodio računa. Ma koliko bilo značajno da se ljiljani rascvjetaju na Zlatištu i Mojmilu, na Hreši i Borijama, na Žuči i Poljinama, da je isto tako značajno da se plava zastava sa zlatnim ljiljanima zavijori pred olimpijskim borilištima kao što se razvila na jarbolima pred Ujedinjenim nacijama. Vinko Šamarlić više se neće pojaviti u svom domu, u svojoj jedinici. Njegov olimpijski let je otkazan. Za mene lično, a nadam se i za cjelokupnu našu sportsku javnost, ovaj plemeniti borac jeste učesnik olimpijskih igara. Očekujemo da će njegovo ime biti ravnopravno u budućoj olimpijskoj spomenici BiH i da će se, barem, na njegovom grobu zavijoriti zastava sa pet olimpijskih krugova – kazao je u junu 1992. godine pokojni Budo Vukobrat u vijestima.
Teških vremena i prvog pojavljivanja na međunarodnoj sceni prisjeća se predsjednik Judo saveza BiH i selektor seniorskih reprezentacija Branimir Crnogorac.
Supruga, sin i ulica na Ilidži
– Bila nam je izuzetna čast nastupiti na Igrama u Barceloni i pod zastavom s ljiljanima tada predstavljati zemlju u kojoj je buktio rat. Pogibija Vinka Šamarlića svakako je pogodila sve nas. Bio je odličan takmičar i još bolja osoba – evocira Crnogorac uspomene stare 25 godina.
U čast Šamarlića Judo klub Željezničar od 1993. organizuje memorijalni međunarodni turnir koji nosi ime nesuđenog barjaktara na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, a u subotu će u novootvorenoj dvorani na Grbavici biti održan 25. po redu Memorijalni turnir “Vinko Šamarlić” na kojem će učestvovati oko 300 takmičara.
Veliki džudista i još veći borac za opstanak BiH posthumno je odlikovan Zlatnom policijskom zvijezdom, Medaljom za hrabrost i Ordenom zlatnog grba sa mačevima, a jedna ulica u sarajevskom naselju Ilidža nosi njegovo ime. Iza Vinka Šamarlića ostali su supruga Radojka i sin Ilija.
