Piše: Amir Sendić
„Plaši se roditelja, plaši se efendije, učiteljice, nastavnika, profesorice, plaši se komšije kabadahije, policije, špijuna, trgovca bijelim robljem, plaši se šefa, direktora, ministra, predsjednika partijske kadrovske komisije, plaši se šizofrenika i šefa države, samo se plaši i ne izazivaj đavla.“
Dominantna matrica odgoja naše djece svodi se na ulijevanju straha što za direktnu posljedicu ima deformitet ključne kosti i gornjeg dijela kičmenog stuba kod djeteta usljed pomijeranja lobanje naprijed za četrdesetpet stepeni u odnosu na normalni položaj pri rođenju. Deformisani položaj omogućava prividnu zaštitu od izvora strahova zbog izbjegavanja očnog kontakta sa smrtnim neprijateljima. Nadalje, permanentno gledanje u vlastite nožne prste oslobađa nervne završetke stresa nepostojeće kritičke misli. Tako odgojem oblikovana jedinka je predodređena za lažniuspjeh u uspostavljenom sistemu vrijednosti u našoj zajednici.
U obrazovnom sistemu mehaničkog učenja koji se oslanja na nekritičku imitaciju, autoritet profesora je neupitan. Mnoga pitanja koja dovode pod sumnju općeprihvaćene teorije su zabranjena i heretička. Neinspirativno obrazovno okruženje od učenika i studenata pravi frustrirane konzumente tehnologije kojom ne mogu zagospodariti. Umjesto upražnjavanja ponavljanja mehaničkih oblika, obrazovni sistem nije ponudio mogućnost upotrebe snage razuma i plodonosnog razmišljanja, niti je prihvatio da je preduslov naučnog progresa klima stvaralačke slobode mišljenja koja nema alternativu za postizanje uspjeha.
Krajnji proizvod odgojno-obrazovnog procesa jeste jedinka usađene fatalne poslušnosti prema formalno, neformalno ili nikako pretpostavljenim, bili oni pravedni ili ne. Nažalost, takav oblik poslušnosti je jako cijenjen i ne propituje se njegova manjkavost, neproduktivnost i potencijalna štetnost za zajednicu.
-Udarate mi na egzistenciju doktorice.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stanovišta i uređivačku politiku portala Zdici.info
