Vraćajući se kući poslije jacije namaza, teturajući kroz snijeg, razmišljao sam kako da pomognem svome gradu, kako da pomognem mojim sugrađanima, da im nabacim osmijeh na lice. Tražio sam najbolju soluciju za to, na kraju sam shvatio da sam donekle rječit, i da dobro baratam sa riječima, pa eto, odlučih da napišem tekst. Ovaj kratki govor neka bude posvećen radnicima „Krivaja-1884“, jer zaista mislim da oni to zaslužuju.
Da se vratimo malo retrospektivno, pa da pokušamo svi zajedno da se prisjetimo prošlih vremena. Znam većini je teško, jer to su bila vremena procvata i prosperiteta „Krivaje 1884“. Još kao mali, slušao sam razne priče od svojih bližnjih za tu Krivaju. Da je tu radilo 12.000 radnika, što je za mene bio pojam. 12.000 duša je svaki dan prelazilo preko mosta, i kao mali vrijedni mravi vraćali se svojim domovima. Tada je grad bio u procvatu, ruže su bile zasađene po čaršiji, ptice su slobodno letile nebom, sunce je sijalo, po priči čak sam osijetio toplinu na njihovim obrazima. Ljudi si voljeli svoje korake koje prave po ovome gradu, mladi su se ženili, veselili se. A tek Krivajina odmarališta koja su bila kruna firme u Makarskoj, imali smo snove u šakama, a pojedinci su to bacili u blato.
Radnici su išli na more, možemo reći da su ljudi živjeli život u potpunom smislu te riječi. A danas, danas se štrajkuje, štrajkuje se jer ljudi žele svoja prava. Gladna usta čekaju kući, prozeble ruke i duša traži ono što je samo zaradila, ništa više. O prokletniče, zašto tuđi hak u svoja usta stavljaš, stavljaš sat i sate znoja, stavljaš tuđe emocije u svoja gladna usta, stavljaš tuđi kruh. Pa kolika kazna treba da te opameti, šta treba da se desi da shvatiš da tuđe pravo si uskratio, dok si ti svoju rodbinu podmirio ja strahujem za svoje drugove čiji su roditelji radnici te Krivaje koju ste u propast odveli, moja prsa pucaju pred nepravdom, moja duša doživljava kolaps pred svime onime što nije humano.
Sutra izađite iz svojih domova građani ovoga grada, studenti, poštari, direktori, doktori, izađite i stanite minutu u jednom mjestu, poslušajte šta vam grad ima da kaže, slušajte život na momenat, ali od svega me najviše zanima kako spavaju oni koji su tuđi hak Krivajinih radnika uzeo, a ja, ja se odričem svoje večere u znak suosjećanja sa radnicima Krivaje, zaspat ću gladan ali čiste savjesti za razliku od onih koji Krivajine radnike razapinju na križ.
(N.N/Zdici.info)
