Piše: Ismet (H) Fazlić

Tri su stvari iz prošle hefte koje bih izdvojio i pokušao naći zajednički imenitelj.

Prvo: pregršt vrlo lijepih fotki sa kadrovima iz našeg voljenog grada uz bujicu nostalgičnih emocija.

Drugo: životno (pre) važno pitanje o presvlačenju gradskih ulica na uštrb seoskih puteva.

Treće: priča o Muji Kovaču koii živi sam u napuštenom selu.

Krenimo redom.O fotkama je riječ. Hajde velim mnogi moji sugrađani su vani pa ih drma nostalgija. Nigdje ni na vidiku da neko objavi sliku seoske idile naročito one zimske kada se sve  anomalije i nedostaci mogu sakriti. Kao da ništa nema lijepo na selu što u kadar može stati. Men’ se čini  da mnogima bez pretjerane patetike i nije baš u lijepom sjećanju; žetva pšenice, berba kukuruza, kupljenje ljetine, okopavanje, kosidbe i ljuščilja. Nije li zanemarivanje sela znakovito u smislu da grad životari a sela odumiru? Odgovor je nažalost još sumorniji. Neka sela odumiru a mnoga su odavno zamrla i izumrla. Trendovi iseljavanja su neumoljivi i što je najgore, radi se planski. U jednom neformalnom razgovoru sa Farukom Kapidžićem rekao je jednu stvar koja je po meni alarmantna a to je da Sarajevo u narednom periodu treba imati najmanje milion stanovnika (sada cijeli kanton ima cca 500.000) da bi grad bio financijski potentan i samodostatan da servisira infrastrukturu i ostale izdatke (troškove). Linearno to u praksi znači da će manji gradovi usisavati stanovništvo sa sela a veći gradovi i prijestonica Sarajevo stanovništvo manjih gradova. Ovaj “put bez povratka” nije od jučer započeo je prije 50 godina. Pred sami rat bili smo iznimno zavidni pojedincima i porodicama koji su se zaposlili u gradu, dobili stan pa izrodili u vrh glave dvoje djece koju su potom školovali pod antiseoskom narativu “uči dijete da ne bi radio ko rođak sa sela”. Oni slabiji učenici koji nisu preferirali knjigu njima nije ginula motika koja htjeli ne htjeli kad-tad dojadi. Tako se stvorio jedan migracijski model sa vrlo štetnim posljedicama po selo za koji nikako da nađemo adekvatan odgovor.

Ako preskočimo nesretno ratno razdoblje u kojem je gradsko stanovništvo u gladnim godinama prošlo izuzetno težak period za razliku od sela (to smo brzo zaboravili) i danas su u prednosti kada su u pitanju benefiti o kojima selo gubi odsutnu bitku. Ne umanjujući značaj potrebe za lijepim izgledom grada nekada stičem utisak da je važnije jedna gradska ulica od svih sela recimo na potezu od Mećevića do Garića. Zbilja, živi li neko u Garićima? Zamislimo koliko ima kuća, pomoćnih objekata, dunuma zemlje u tom rejonu koje niko neće kupiti za par hiljada maraka. Uz nepovratno obesmislavanje i obezvređivanje imanja mi trajno gubimo običaje, seosku staru arhitekturu, zanate, etnokulturu pa ako hoćete i historiju. Ništa manji problem nisu podivljale njive i livade koje je skoro pa nemoguće vratiti u prvobitno stanje. Slučaj Muje Kovač koji izgleda blago rečeno neobičan biće svakodnevnica. Nema dječije graje, psa da zalaje a jedini medijski sadržaji koje zatječemo u mnogim mjestima jesu osmrtnice na banderama i vratima kuća u kojima sada žive pretežno stari. Sve priče o razvoju sela i ruralnom razvoju su jedna velika zabluda jer mi bjelodano u epskoj bitci gubimo životni prostor i vijekovna ognjišta od prirode i nesretne politike. Sa moje strane bilo bi korektno ponuditi neka rješenja i odgovore na gore izneseno.Odgovor je sljedeći: bitka je izgubljena ali evo neka mjerodavni razrade strategiju koji će ponuditi odgovore na sljedeća pitanja: zaposlenost, mali biznisi, poljoprivreda, zdravlje, transport, životna sredina, socijalne službe, obrazovanje, komunikacije, finansije, kulturno nasljeđe i sl. Samo neka sve ostane u stenogramima i zapisnicima da znamo da se barem pokušalo. Nešto razmišljam da li bi pilo vode napraviti neki propagadni klip kojim bi se na emocije pokušalo vratiti stanovništvo iz grada u selo? Recimo nostalgičnim sadržajima iz sedamdesetih/ osamdestih npr; špalir kosaca na nepreglednoj njivi, pjesma mladih žetkinja sa zadivenim cvijetom na reveru, dim iz vruće pogače ispred sadivena sijena a u pozadini žubor potoka, žmirkava svijetlost fenjera u zimskoj noći. Sve je uzalud, fitilj je davno dogorio.

Bilo bi  korektno da neko objasni građanstvu zašto planova i mjera za opstanak sela u brdskim predjelima jednostavno nema? Buduće kolijevke života i organizovana naselja kao i na početku ljudske civilizacije su u dolinama rijeka. Umjesto Tigrisa, Eufrata i Nila mi imamo Bosnu, Krivaju i Gostović. Sve ostale površine mimo dolina rijeka predstavljati će šume i vikend naselja. Uz bogatu floru i faunu imati ćemo obradive površine tek za lijehu luka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stanovišta i uređivačku politiku  portala Zdici.info