Piše: ALMIR ŠARENKAPA
Činovnicima ne treba osporavati pravo da tuže poslodavca, odnosno državu, ali bi isti aršin trebao važiti i za radnike iz privrede.
Para na paru… Nastavak ove narodne krilatice je svima dobro poznat. Ona možda i najbolje opisuje stanje u vezi sa pravima radnika u ovoj zemlji.
Oni koji imaju, imat će još i više. Oni koji nemaju gotovo ništa, mogli bi i bez toga ostati. Najsvježiji primjer ostvarivanja radničkih prava su tužbe državnih službenika i namještenika u Federaciji BiH. Po osnovu ovih tužbi, vlade FBiH i kantona morat će isplatiti svojim činovnicima oko milijardu maraka. Gotovo da nema službenika ili namještenika koji nije tužio institucije i to, najvećim dijelom, zato što visina isplaćenih naknada za topli obrok i noćni rad nisu bile usklađene s iznosima navedenim u kolektivnom ugovoru.
Ilustrativan primjer je i slučaj tužbe koju su prije četiri godine podnijeli uposlenici Općinskog suda u Sarajevu. Tužba je podnesena jer je tadašnji ministar finansija KS Muhamed Kozadra odbijao da odobri isplatu plaća zbog neusklađenosti propisa sa visinom prosječne plaće u FBiH. Po principu „kadija te tuži – kadija ti sudi“ Općinski sud je u ekspresnom roku donio odluku u vezi sa tužbom koju je sam podnio i isplata je nastavljena.
S druge strane, u BiH postoji čitava armija obespravljenih koji se nemaju kome obratiti za pomoć. “Krivaja“ iz Zavidovića, „Konjuh“ iz Živinica“, sarajevski „Sarabon“ i “Feroelektro“, građevinari, metalci,… svi oni koje smo proteklih godina mogli viđati pred zgradama vlada. Oni su sretni kada ikako dobiju plaću. O koeficijentima, usklađenostima, osnovicama i ostalim bakračima i ne razmišljaju. Kakva bi im korist bila i da razmišljaju o tome, kada ne mogu ostvariti ta prava. Onaj ko pokuša da se bori za svoje pravo navedeno u nekom od kolektivnih ugovora zna šta ga čeka. Radna knjižica na kapiji i obrazloženje: “Ako ti nećeš da radiš, ima ko hoće“.
Za takve ne vrijede sva ona prava iz kolektivnih ugovora na koja se pozivaju državni službenici. Oni koji se odluče da “presaviju tabak“ suočavaju se sa procedurom koja traje toliko dugo dok im se ne ogadi dan kada su podnijeli tužbu. Rijetki se mogu pohvaliti da su “pobijedili“ privatnika na sudu i na taj način došli do svog novca. Ako ih uopće ima.
S druge strane, oni će biti ti koji će isplatiti onih milijardu maraka državnim službenicima s početka ovog teksta. Taj novac neće platiti niko od zvaničnika sa svog privatnog računa, nego iz budžeta, a državna kasa se puni porezima koji se naplaćuju od istih onih obespravljenih radnika koji su sretni kad uopće dobiju plaću.
(Faktor.ba/Zdici.info)
