Publikacija "Izgubljena mjesta": Zavidovići, grad pored pruge 4.6.1971

Dešavanja

Publikacija „Izgubljena mjesta” je pokušaj da se književnim i fotografskim umjetničkim radovima bosansko-hercegovačkih umjetnika konzerviraju oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su se promijenili u toku protekle dvije decenije. Tranzicija, rat, velike demografske promjene, razaranje, nebriga – sve su to posljedice koje utiču na vanjsku sliku Bosne i Hercegovine. Cijela ideja projekta koji je urađen u okviru programa Goethe-Instituta Bosne i Hercegovine.

Vozovi koji, tutnjeći, prolaze odnekud prema nekud. Uz prugu livada, čvornata, proćelava, s busenima trave razbacanim poput oblačaka dima. Kvrgav pravougaonik, kao iscrtan rukom nekog nemarnog školarca. Iza golova plastovi sijena, zatim krave koje preživaju uz korner liniju, stada ovaca koja veselom zvonjavom oglašavaju život.

Tribine od dasaka colerica, poput stepenica koje vode do trećeg reda, a tamo je uski plato za počasne goste; i u sirotinji, pogotovo u njoj, treba da se zna ko je ko – ko veći a ko manji, svačije mjesto da se tačno zna.

Tu se za Dan mladosti, 25. maj, rođendan druga Tita, pravi slet, iskuplja dječurlija iz obližnjih mjesta i onda uvježbavaju simultane kretnje. Koreografija se sastojala uglavnom od pouzdanih pokreta, čučnjeva i sklekova, sa štafetom na vrhuncu radnje. Tu se slavi sve što se ima i nema razloga slaviti, i tu se žali svaki onaj pokojnik koji se za života funkcijom izdigao iznad ostalih, pa mu je počasni govor na tom stadionu – Bože, kakav pretenciozan naziv za tu ledinu! – bio životni san i vrhunac, ako se tako smije reći.

Stadion “Krivaje” je bio, kao i sve ostalo u tom mjestu, naslonjen na istoimenu fabriku, koja je, sirota, stenjala pod bremenom tolikih usta koja je valjalo nečim zabaviti. Između fabrike, stadiona i grada svako je mogao staviti znak jednakosti, jer nije bilo razlike, odavno su postali jedno i isto i nikada se razdvojiti neće, kao vjerni, nevoljni ljubavnici koji su izgubili drugu mogućnost.

Sve važno događalo se na toj poljani, čak i kultura, pa su neki filistarski glumci svoje monodrame igrali pred svjetinom uz povike: “Vraćaj pare, lopove i pretrgo! Ne čuje se!” Siroti prvaci su, zato, izgovarali monologe s rukama na ustima, kao da dozivaju s brda na brdo, sve ne bi li izbjegli neprijatnost i zaista vraćali one pare što su uzeli od prekobrojne publike u neodgovarajućem ambijentu.

Pjevači popularne i folk muzike nisu imali takve probleme, naprotiv, morale su se stolice stavljati i na travnati teren, koji bi se onda dugo oporavljao kao od teške boljke. Tu je jednom nastupila i folk diva Lepa Brena u pratnji Južnog vetra, što je etabliralo ovo mjesto kao središnji kulturni objekat, a vrijeme dijelilo na ono do i ono od njenog dolaska.

Tribine su bile boje trave i činile skladnu cjelinu. Sve je tu bilo, inače, čisto, pedantno, kao da se urednošću želi sakriti neimaština ili joj barem dati dostojanstvo. Trava se zalijeva redovno, ali neravnomjerno jer šlauf ne može dohvatiti sve krajeve terena, pa je na jednom dijelu livade bilo blato, a na drugom se prašina dizala do neba. Polagali su ljudi u F. K. “Krivaja” velike nade, pomišljali o plasmanu u viši rang takmičenja, ali sirotinja nikom nije mila, pa svako iz nje bježi prvom prilikom koja se ukaže.

– Bolje preorat’ pa krompir u zemlju bacit’ nego ovi dembeli da trate plodnu njivu! – govorili su navijači, ohrabreni mlakim pivom. – Bogme, kada bih oslabio deset-dvadeset kila, ostavio cigare i pivo i da sam upola mlađi, ne bih bio ništa gori od njih, a i ovako sam bolji! – hvalili su se s pravom podbuhli navijači.
Utakmice bi završavale najčešće bez golova, pa i taj poneki što bi uskočio u mrežu više je tu bio nečijom krupnom greškom ili slučajnošću nego kao osmišljen potez i akcija s idejom. Rijetke su radosti tu bile, a dobro bi im došla svaka prilika da se iskažu kao navijači.

Dim pritišće taj grad, i sve je u njemu nekako nemarno i privremeno, kao da su svi stanovnici tu, usput, na prolazu ka negdje, bez namjere da se dublje vežu za to mjesto, zaboravljeno i od Boga i od ljudi. Svi su samo gledali za vozovima koji, tutnjeći, prolaze. Kao da čekaju svoj voz koji će ih odvesti negdje, ko zna gdje, ali daleko, što dalje, samo da ovo sivo mjesto što prije postane sjećanje na tjeskobu, a ne tjeskoba s kojom liježu i bude se.

Izvorni Članak: www.xxzmagazin.com