Usputne refleksije povodom kolektivne posjete BNP Zenica i percepcije predstave ”Sinovi umiru prvi”, Mate Matišića i Bobana Skerlića. U nastavku pročitajte esej, kao komentar na predstavu, od Ajle Bećić, učenice koja dolazi iz ”Gimnazije Rizah Odžečkić” Zavidovići, čiji je esej od strane profesora izvrsno ocijenjen.
„Rodi se čovjek. Majka sanja o sinu božijem poslaniku. Otac računa da će iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono – nebo dočeka sina žestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima.“
(„Pobune“ Derviš Sušić)
Živeći u periodu koji je na ovim prostorima odavno izgubio epitet savremenog ili modernog, koji se stalno karakteriše kao period poslije rata „ovog“ ili „onog“, gotovo je nemoguće da ostanemo ravnodušni kad nam se pred očima odvija surova svakodnevnica. Tek tad shvatimo zašto ih nazivaju daskama koje život znače.
Mate Matišić i Boban Skerlić su kroz gorku satiru prikazali okrutnu stvarnost porodica koje su svoju dušu ostavile na nekim nepoznatim mjestima pod zvukovima granata, koje samo fizički žive u traganju za izubljenima. Naravno da takva jedna tematika, sa izvrsnom glumačkom postrojbom, izaziva kišu komentara i utisaka. Upravo zbog toga, zbog svega što je ova predstava izazvala u meni i mojim kolegama, odlučila sam da pišem baš o njoj, a neke dijelove i karakteristike koje su mi se posebno dojmile izložit ću u nastavku eseja.
Nazvala sam je satirom zbog kritičkog ismijavanja vlasti i društvenog poretka, te zbog različitih osjećanja koje je izazvala u meni. U jednom trenutku smijeh mi je izazivao suze, a već u drugom te su suze postajale pune tuge zbog sudbina društva i pojedinca kako u Bosni i Hercegovini, tako i u čitavom regionu. To objašnjava i zašto je ova predstava aktuelna i naknadno adaptiranaza veći dio zapadnog Balkana.
Čitajući zbirku pripovijetki Derviša Sušića „Pobune“ nisam mogla da ne povežem pojedine teme iz ovog djela sa onim viđenim prije nekoliko dana u BNP Zenica. Upravo zbog toga sam i samo izlaganje započela sa citatom iz tog djela. Majka kada ispraća dijete u rat to čini sa zebnjom u duši, pogledom punim strepnje, za razliku od oca koji s ponosom prati sina ratnika, sinčinu. Radnja i počinje s takvim patrijarhalnim pogledom na svijet u kojem dijete nije dijete nego sin. Ubrzo shvatamo da nas je takvo poimanje života, s bosanskim inatom i ponosom, i dovelo do ovog stadija iz kojeg se ne nazire izlaz ukoliko ne izbacimo gorčinu iz srca i osvetu iz uma. Bosna kao zemlja različitosti, zemlja tri naroda, je davno trebala da izbriše nacionalne i religijske granice koje polako postaju tradicija koja se prenosi i na generacije poslije.
Mate Matišić je takvo prevazilaženje prikazao u likovima očeva čiji je jedini cilj da pronađu sinove i da barem na trenutak sunce ogrije i njihovu dušu. Prestaje biti važno da li si Jusuf ili Dragoljub, važno je da se barem jedan frtalj krivnje i čežnje za djetetom, pardon sinom, olako puštenim u maskirnu uniformu, zauvijek zakopa u poznatu raku odakle joj nema izlaza. Očevi nestalih nose grijeh i krivnju, a majke jad za izgubljenim sinom. Tu je rupa u ovom patrijarhalnom društvu koji uspijeva da se održi i u dvadesetprvom stoljeću. Da su majke odlučivale o nekim stvarima svijet bi bio mnogo ljepši. Možda bi bilo malo ogovaranja, ali ne bi bilo ovoliko krvi i zla koje su muškarci zasijali. Iz toga se i mentalitet samih likova kroz radnju mijenja u suštu suprotnost: „samo da nije sin“, nadajući se da će se barem na taj način iskorijeniti prokletstvo muških koji ne poštuju zakone prirode u kojima je normalno da sinovi pokopavaju roditelje.
Očajni ljudi zaglavljeni u blatu historije i politike izgubili su povjerenje u državne institucije koje kao da rade protiv njih, kao da pomažu to „blato koje ne samo da ne da krenuti naprijed, nego vuče unatrag“, kako kaže redatelj ove predstave.
Na kraju shvatamo da je život prekratak da bi ga proveli u mržnji, tragajući za osvetom. Mi smo narod koji voli da sve radi naopako. U osveti i smrti vidimo mir i spokoj, a na budućnost smo slijepi, umjesto da bude obrnuto. Bosna je jedina zemlja u kojoj se kćerka naziva sinom, ali ipak biva diskriminirana u donošenju svih odluka. Ali, Bosna i nije kao ostale zemlje, njena kompleksnost i jest ono sto je čini jedinstvenom. Tu težinu i odgovornost koju nosimo zvanjem „Bošnjak“ je davno uočio Mak Dizdar, a to breme je njegovim stihovima dočarala i majka na kraju ove predstave obraćajući se nerođenom djetetu, da, djetetu, ne sinu:
„Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo“
(„Uspavanka“ Mak Dizdar)
”Oduševljen sam, jednostavno je izvanredno urađen esej, za svaku pohvalu”, istakao je prof. Munib Milinkić.
Autor eseja: Ajla Bećić
Zdici.info
