Rođen je ratne godine u Zavidovićima, a krajem rata s porodicom je otišao živjeti u Italiju, gdje je i odrastao. Fudbal je bio njegova velika ljubav, no nije mu bio suđen. Njegova priča o ulasku u modni svijet gotovo je filmski nevjerovatna, ali, ipak, istinita. Danas važi za jednog od najtraženijih modela u Italiji, ali i šire.

Priče o uspješnim Bosancima i Hercegovcima u svijetu, jedne su od onih koje ispune dušu i čine vas ponosnim. Jer, na kraju, teško da ova zemlja ima boljih ambasadora od ljudi koji su u njoj rođeni, ne stide se svog porijekla, a najbolji su u svom poslu u zemlji u kojoj žive. Jedan od takvih je 22-godišnji Dino Šabanović. Rođen je ratne godine u Zavidovićima, a krajem rata s porodicom je otišao živjeti u Italiju, gdje je i odrastao. Fudbal je bio njegova velika ljubav, no nije mu bio suđen. Njegova priča o ulasku u modni svijet gotovo je filmski nevjerovatna, ali, ipak, istinita. Danas važi za jednog od najtraženijih modela u Italiji, ali i šire. Pozirao je i snimao editorijale za najuglednije modne muške magazine. A, njegova karijera praktično još nije ni počela. U vrijeme kada smo ga nazvali, bio je na pauzi. Zatekli smo ga na shootingu za modni magazin „Velvet“.

U Italiji, ali i šire, važite za veoma uspješnog modela. Kako ste uopće zakoračili u svijet modelinga?

– Nisam uopće želio postati model, sve se desilo slučajno. Otišao sam u Milano da proslavim rođendan. I tamo sam upoznao jednog fotografa koji mi je rekao da moram pokušati raditi kao model i da nisam normalan ako to ne učinim. Narednog dana me odveo u agenciju „Fashion Milano“, snimili su samo dvije fotografije i odmah sam dobio ugovor. Rekli su mi da više od njih neću izaći.

To zvuči kao neki filmski scenarij?

– U životu nikad ne znaš šta se može desiti. Da mi je neko prije tri godine rekao da ću biti maneken, ne bih vjerovao.

Kako ste uopće došli u Italiju?

– Rođen sam u Zavidovićima i tu sam bio do kraja rata, a onda smo otišli u Italiju, gdje sam praktično odrastao. Trenirao sam fudbal i prestao sam kratko prije nego ću se početi baviti modelingom. Nisam baš bio siguran šta želim raditi, niti čime se baviti u životu. U Milano sam otišao da ostanem tri dana i proslavim taj 19. rođendan, a ostao sam tri godine. Tako kaže moja mama,..,(smijeh).

Zašto ste, uopće, otišli u Italiju?

– Moja porodica je 1995. otišla u Italiju u potrazi za boljim životom, tako da sam doslovno odrastao u Italiji, a fudbal je bio moja velika ljubav, kao većini nas Balkanaca. I danas je fudbal moja velika ljubav, imam dosta prijatelja koji su profesionalni fudbaleri. Ali, sudbina je htjela da ja u životu radim nešto drugo. To nije bilo za mene.

Je li danas Vaši prijatelji više zavide Vama na karijeri ili Vi njima na fudbalu?

– Kad si uspješan u onome što radiš, nema razloga da nekome zavidiš i obratno. A, kad nisi uspješan, onda sebi daješ za pravo da kritikuješ. Da bio ostvario cilj u životu, treba da se boriš. Nije nijedan put lak, ni manekenima, ni fudbalerima ili bilo kome. Trebaš se boriti, jer ti niko ništa neće pokloniti. I u ovom businessu u kojem sam, niko ti ništa ne poklanja.

Šta rade Vaši roditelji?

– Moji roditelji su i danas u Italiji, a nadamo se da će se u starosti vratiti u našu lijepu državu. Otac radi u jednoj firmi, mama radi povremeno, ali više je domaćica. Ne živim s roditeljima već neko vrijeme. Veoma je važno odvojiti se i graditi vlastiti put. Kad sam tek otišao u Milano, imao sam samo 300 eura u džepu. Ali nisam odustajao. Uskoro sam počeo raditi, našao sebi stan. Nije bilo lako. Možda nekome ko to gleda sa strane se čini da je lako, ali nije. Ustajem rano ujutro, idem na shootinge, castinge, moram paziti šta jedem, kako izgledam, čuvati tijelo, lice, jer je to moj posao i jedini koji imam.

Kako zapravo održavate formu?

– Bavim se sportom, idem u teretanu. Dan mi je veoma raspoređen. Ustanem rano ujutro i idem na trčanje, kad nemam snimanje, doručkujem, učim. Kad sam bio mlađi volio sam duže spavati. Ali, to ne vodi nigdje. Kad ustaneš kasno, izgubio si već pola dana, a život jer kratak. Kao dijete koje je izašlo i rata i došlo živjeti u potpuno nepoznatu zemlju, moraš naučiti da neke stvari nisu lake. Lako je sjediti kući i govoriti „biće nešto“…ali neće.

Vratimo se poslu, sjećate li se svog prvog shootinga? Jeste li se zapitali: „Pa, kako ću ja ovo“?

– Baš suprotno, moj prvi shooting bio je za „GQ“, meni veoma drag i bitan magazin. Međutim, imao sam dobru konekciju s fotografom i ništa me nije bilo stid. Nisam uopšte razmišljao u tom trenuku kako izgledam, na šta će to ličiti. A, kasnije je već bilo puno lakše, jer sam dosta toga naučio, kako izgledam pod određenim uglom, kako kada se okrenem na jednu stranu, drugu i sl.

Kakva je konkurencija u muškom modelingu?

– Poimanje muških modela dosta se promijenilo. Na primjer, tokom ‘90-ih godina model je morao imati trbušnjake, biti nabildan, snažni i jaki muškarac. Danas nije tako, standardi su drugačiji. Traže se i mršavi i androgeni izgled. I ako je prije na castingu bilo 10 modela, danas ih ima 100.

Prođete li Vi baš na svakom castingu? Nemojte biti skromni.

– Aposolutno ne. Koliko puta prođem, isto toliko puta čujem i NE. A, onda se zna desiti da se nakon tri mjeseca vratim i dobijem posao. Kada sam išao na casting za reviju Viviene Westwood, prvu godnu me nisu ni pogledali, isto je bilo i druge godine. To, te, naravno, ljuti. A, treće godine sam zatvorio reviju. To je najbitnija pozicija za nekoga ko se bavi ovim poslom. Želim reći da se u životu mnogo puta dobije „NE“, ali to te motiviše da ideš naprijed snažniji i jači.

Koliko ste u proethodne tri godine nosili revija i imali photoshootinga?

– Na početku mi je bilo zanimljivo, pa sam to brojao. Mislim da sam snimio shootinge za 60-ak magazina. Baš nedavno sam radio naslovnicu za magazin „Lui“, to je veoma dobar italijanski magazin. A, snimao sam za najbitnije magazine u Italiji i Evropi poput: „GQ“, „Cosmopolitan“, „Velvet“, „Vogue“…

Imate baš specifičan image, kao da ste išetali iz ‘50-ih?

– Volim tu klasiku, volim klasične modele koje dizajnira baš Viviene Westwood, iako ona nije poznata po tome. Nisam baš toliki fan mode za sebe.

Šta Vaši roditelji kažu za Vašu karijeru?

– Kao roditeljima s Balkana, ovo je njima teško shvatiti, da možeš živjeti od posla modela. Ali, oni su uvijek bili uz mene, kad je trebalo i kad mi je bilo teško. Ipak, ovo je posao od kojeg moraš zaraditi dovoljno da bi živio u modnim centrima poput Pariza ili Milana. A, kirija za samo jednu sobu u Milanu je od 500 do 700 eura. Roditelji u mom životu su mnogo bitni.

Uspijevate li se pored modelinga baviti još nečim?

– Modeling nije ono što želim u životu. Karijera modela je prolazna i traje najviše sedam godina. Ja studiram glumu u Milanu, kod Michaela Rogersa na studiju glume. Želim biti glumac. Veliki sam ljubitelj bh. kinematografije. Gluma je ono čime se želim baviti u budućnosti iako je to dug i težak put. Jednog dana bih volio i zaigrati u nekom našem domaćem filmu. Bosanci su veoma kreativni, s puno talenta, ali ga, nekako, ne koristimo.

Koliko često dolazite u BiH?

– Nažalost, ne često koliko bih želio. I kada dođem, obiđem i Hrvatsku, Srbiju, upoznajem nove prijatelje. Trebamo međusobno komunicirati, jer je to jedni način da mržnja, nastala tokom rata, nestane. Znam da je teško i pričam kao dijete iz rata, ali mora se ići naprijed. Zadnji put u Bosni sam bio prošlog ljeta. Ostao sam jedan mjesec, obišao porodicu i ovog puta mi je srce ostalo u Sarajevu. Prelijep je grad.

Neka djevojka Vam je ukrala srce?

– Ne, nije još vrijeme za djevojke. Teško je imati karijeru i emotivni život, jer zbog ovog posla mnogo putujem. Jedan mjesec sam u Milanu, drugi u Parizu i nije nimalo lako. Kada krenu Fashion Weekovi, to je sedmica psihološkog i fizičkog stresa. Nekada imam po 15 castinga dnevno. Počnem ujutro u osam i završim naveče u osam. I onda narednog dana opet.

Kako postižete psihičku ravnotežu?

– Volim puno knjige, dosta čitam. Volim učiti nove jezike. Govorim italijanski, engleski, francuski i bosanski. Volim čitati na drugim jezicima, jedan dan čitam na engleskom, drugi na italijanskom. Volim i našu literaturu poput djela Ive Andrića. Čitam o našim rediteljima, poput Emira Kusturice, dosta knjiga o kinematografiji.

Kad Vas opet možemo očekivati u Bosni?

– Ove godine za Sarajevo Film Festival, dolazim sa svojim dobrim prijateljem, inače fotografom iz Pariza. Želim mu pokazati Sarajevo.

Imate tek 22 godine, koliko dugo se još vidite u modnom svijetu?

– Ove sezone sve je dobro krenulo, mislim da će ovo biti moja najbolja sezona. Iduće sedmice snimam za „Icon“ magazin, koji je veoma bitan. Snimao sam za njih već već tri puta. Osoba sam koja ne planira svoj život unaprijed, nego živim dan po dan, pa ćemo vidjeti.

Islamofobija u modnim svijetu

 Ima li u modnom svijetu mržnje prema islamu?

– Ne, ovdje se osjećam kao svako drugi. U Italiji sam odrastao u malom gradu gdje nisu imali dobar stav prema strancima. Ako si stranac, odmah nisi dobar. Nije baš rasizam u najgorem obliku, ali se osjeća netrepeljivost prema strancima. U modnom svijetu toga nema, niko ne pita odakle si, koje si religije, ko su ti roditelji, jesi li bogat. Tu je mješavina ljudi iz cijelog svijeta i razlike ne postoje. Nije te stid reći odakle si. Nekad čak bude smiješno. Kad me pitaju odakle sam i kažem iz Bosne, oni ne znaju gdje je, a zemlja im je preko puta.

(Azramag.ba)