Adnan Šabanović (41), nekadašnji golman rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, prošle sedmice odlučio je završiti karijeru. Rukometni put počeo u rodnim Zavidovićima i Krivaji čiji je gol uspješno branio u tri navrata. U međuvremenu branio je za sedam domaćih, te slavni Atletiko Madrid u Španiji i katarski Katar sport klub.

Kao i na početku bogate karijere, veoma skromni Šabi rado se odazvao našem pozivu. Vratio se osobnim počecima, prvo nogometnim, zatim i rukometnim, prisjetio se saigrača, trenera, i dotakao više lijepih nego onih drugih momenata iz karijere.

– Teška srca, bez obzira na godine, nije mi se bilo lako odlučiti. Treninzi su obavezni, i osjetio sam, vrijeme je bataliti. Razmišljao sam i prošle godine, ali ipak nastavio. Želio sam titulu i sa Vogošćom. Jedan gol u Živinicama nas je dijelio. Dao sam sve od sebe. I imam se sa čime ponositi. Puno prijatelja, svijet sam obišao, imao daleko više pobjeda nego poraza.

Sa sarajevskom Bosnom osvojene dvije titule prvaka i tri puta Kup, sa Vogošćom jedan Kup BiH, te sa Atletikom Kup kralja Španije 2013. godine. I 79 nastupa za najbolju reprezentaciju BiH, sa čime se posebno ponosim. Kao dječaku najveća želja mi je bila obući dres Krivaje, nastupiti u našoj dvorani, a onda i reprezentaciji. I eto, ispunile su mi se te želje.

Indentično, kao i legendarni rukometaš Jasmin Mrkonja, i Šabanović je prvo igrao nogomet.

– Mene je davne 1988. godine, kao jedanaestogodišnjaka u dvoranu odveo stariji kolega Omer Šabić, koji je već trenirao. Primio me prof. Menso Sinanović, i ja sam počeo trenirati. Tad su već branili Zvjezdan Greb i Dario Vidović. Nakon samo nekoliko treninga sudbina me odvela na nogomet. Naime, otišao sam na nagovor drugara iz kvarta, Vahida Čahtarevića i Milana Popovića (danas menadžer švedske firme IKEA, op.a.). U to vrijeme na desnom krilu harao je Mladen Bartolović Nane. Trener nam je bio Dragan Rudan, a najbolji su igrali. Došao je rat, pregrmili smo i to, i tek 1995. ja počinjem braniti, u osamnaestoj godini.

Mnogo sam imao trenera, ipak, Meho Bašić je poseban. On mi je dao, ne samo rukometne temelje. Klesao nas je u dobre ljude, to sam sa ponosom govorio i u Španiji, jer Zavidovićani su itekako nadareni za rukomet. Bila je to odlična generacija. Jasmin Hadžihasić, Omer Šabić, Adis Humkić su bili stariji, Nermin Bašić, Edin Bašić je bio najvredniji, i to je razlog što je najviše i napravio, te Aldin Hotić, Alen Hotić, Adnan Đerzić, Haris Mujanović, Ajdin Đerzić.

Kasnije, Edin, Nerko i ja prešli smo u Željezničar, gdje sam ostao četiri godine. Vratio se sezonu u Krivaju, a onda branio za sarajevsku Bosnu (2), Gračanicu (1), Izviđač (1), ponovo dvije sezone Bosna, Sloga (2) i Čelik, gdje sam doživio i tešku povredu.

Uslijedio je transfer u redove rukometnog velikana iz Madrida, zatim Katar, treći put Krivaja, te nakon tri sezone kraj karijere u Vogošći, o čemu Adnan govori u nastavku.

– To je bilo kao san. Ponoviću, i za mene je odlazak u Atletiko bio senzacija, desilo se preko noći. Javljeno mi je da pošaljem CV i nekoliko snimaka na adresu kluba, na usluzi mi je bio kolega Nedžad Preldžić. Menadžer me nazvao, i samo sam porodicu obavijestio, te narednog dana, stigao u Španiju. Ali neka prijatelja. Treći dan po dolasku nazvao me Šarić Danijel, našli smo se u gradu, zajedno smo ručali, dao mi je podršku.

Jakov Gojun, Kiro Lazarov, Ivano Balić i ja najviše smo se družili. S nama su često još bili Alvaro Ferero i Aginagalde, koji iz iskustva s našim momcima, zna naš jezik, često je govorio „ajde brate“ ili „idemo“. U klubu ton svemu davao je trener Talant Dušebajev. Mislio sam da je arogantan, a bilo je suprotno. Na treningu velika disciplina. Samo su se čuli zvuk patika i on, veliki Dušebajev. A pomoćnik mu je bio Gonzales Raul. S velikim zadovoljstvom ističem,  najveća trenerska imena su me vodila u Španiji.

Nažalost, nakon ranije povrede tetive kod nas, u Španiji su mi nastradili križni ligamenti, i uslijedilo je osam mjeseci pauze. Ispostavilo se, povredu su podosta uticale na karijeru. Samo nekoliko dana ranije, stigla je odlična ponuda njemačkog velikana. Oporavio sam se, otišao u Katar, gdje me kao trener dočekao veliki hrvatski golman, Vlado Šola. Vratio se u Krivaju, i iskreno, mislio ostati do kraja karijere. Iznenada dobio poziv iz Vogošće, sa uslovima koji se ne odbijaju. Samo mi se od želja nije ostvario reprezentativni nastup na velikom takmičenju. Sve u svemu, bila je to odlična i lijepa karijera.

Kada je stanje u domaćem rukometu, u BiH reprezentaciji u pitanju, Šabanović je optimista.

– Nego šta. Stvari moraju krenuti na bolje. Potencijala ima. Za jedinicu nema dileme. Burić , Benjamin je dugogodišnja budućnost reprezentacije. I naša su djeca talentovanija, nego mali Španjolci. Po meni, dosta se griješi u radu sa mladima. Mi iskusniji moramo se uključiti. Ali i bez obzira na naše znanje, i mi trebamo učiti. Seminari su nam neophodni. Pa nije sramota ni od koga prepisati. Ugledajmo se na Hrvatsku, i neće proći puno godina i BiH će imati velike klubove, i reprezentaciju za respekt i velika takmičenja – kaže Šabanović i otkriva nam da će ostati u rukometu.

– Želim probati. Mislim da imam znanja i da ga mogu prenijeti na mlađe i druge. Nadam se da ću uspjeti, kazao je naš sagovornik i za kraj naglasio.

Hvala svim saigračima i trenerima. Od svakog sam ponešto naučio, a imao sam ih više dobrih. Hvala i mojoj porodici i svim prijateljima koji su uz mene bili i kada me je išlo, a posebno u onim teškim trenucima – zaključio je Adnan Šabanović.

Valter Matošević idol, a roditelji uzor– Od mnogih sam učio, ipak, moj idol bio je golman Valter Matošević. Uzore sam imao u roditeljima, majci Emsiji i rahmetli ocu Midhatu (doajen zavidovićkog novinarstva, op.a.), a veliku podršku imao sam i od sestre Sanele – kaže jedan od najboljih BiH golmana svih vremena.

Amela i Ema su uz mene

– Porodica nastavlja život u Sarajevu. Supruga Amela i ja radimo u glavnom gradu BiH. Naša kćerka Ema (9) ide u školu, i malo se bavi odbojkom. Neću je primoravati, neka to bude dok ona bude želila – s ponosom o svojoj ljepšoj polovini i njihovoj kćerki govorio je Šabi.

Piše: Irfan Isović