Enis Bato Hasandžiković umjetnik je koji radi i živi u Zavidovićima rođen je 1948. godine u Brčkom. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Maglaju, grafiku studirao u Zagrebu, a slikarstvo u Sarajevu. U Sarajevu je organizovao i učestovao u prvom, drugom i trećem međunarodnom festivalu karikature. Nosilac je velikog broja međunarodnih i jugoslavenskih priznanja za karikaturu.

Piše: Elmin Fehrić
Foto: Ismar Kunc

Po završetku maglajske gimnazije Bato upisuje grafiku u Zagrebu bez znanja roditelja koji su željeli da im sin bude pravnik.

„Ja sam otišao na prijemni u Zagreb varajući roditelje. Nisam uopšte mislio da ću biti primljen jer konkurencija je bila izuzetno jaka pogotovo na grafici, od 80 samo je nas četvero prošlo u tu klasu“, započinje Bato.

Kada je došao u Sarajevo bez problema s indeksom iz Zagreba je prošao na Akademiju, kazuje kako nije ni trebao polagati iako je polagao prijemni.

„Sarajevo je tada cijenilo umjetnost. Srednja petogodišnja škola umjetnosti tada jača je kada je uporedimo s bilo kojom akademijom danas na prostoru Bosne i Hercegovine. Ko je tu srednju školu završio znači da je ispekao znanje i da zna sve o slikarstvu. Danas ne bih skinuo kapu nikome, cijenim one moje generacije jednog Nusreta Pašića koji je dogurao do dekana ili recimo rahmetili Musafu Skopljaka akademskog vajara. Mi smo imali prije svega vrhunske profesore“, kazuje Hasandžiković.

Svake godine najmanje deset slika pokolni u humanitarne svrhe

Koliko se u Sarajevu cijenila umjetnost govori njegova plata kao sekretara Udruženja grafičara i slikara Bosne i Hercegovine koja mu je omogućavala da zore dočekuje u Haman baru u Sarajevu.

„Bio sam sekretar Udruženja grafičara i slikara gdje sam imao platu koja je u to doba bila jedna od solidnijih plata kada sam plaćao republički kredit i studirao. Svaku noć sam provodio u hotelu Evropa, Haman baru. Haman bar je danas Bosanski kulturni centar, tu sam ja kraj jednog šadrvana do zore znao ostati pa ujutro mahmuran na predavanja, do večeri se tek otrijeznim“, nastavlja.

U Zavidoviće je došao 1973. godine brzim vozom i koferom u ruci da bi radio kao grafički dizajner u Krivaji. Jedan je od onih koji su živjeli ovdje kada su Zavidovići bili grad na vrhuncu.

„Zavidovići su nekada bili grad, ovo je sada čaršija, ovo je dno dna. Kada sam ja došao grad je živio, pun intelektualaca, visokoobrazovanih ljudi. Krivaja je radila, 1976. izgrađen je hotel Kristal, bez kravate se nije moglo ući unutra. Tiho se pričalo, bilo je čast onome ko uđe. Na razne zabave ovdje su ljudi dolazili iz Sarajeva, Beograda, Banjaluke. Ma to je bila ljepota jedna, ovo je sada mrtvi grad. Žao mi je što je ovako danas.“

Krivaja je bila renome koji je bio poznat u Švedskoj, Njemačkoj i Americi o čemu i svjedoči karikatura kipa slobode u vidu tadašnjeg generalnog direktora Đoke Blagojevića koju je Bato nacrtao.

„Kada je Đoko Blagojević krenuo u Ameriku ja sam nacrtao karikaturu kipa slobode na kojoj je kip bio Đoko, a na baklji je pisalo Krivaja, Zavidovići. Kada je to on pokazao Amerikancima odmah su željeli da radim tamo. Međutim, meni se ipak više sviđa ovdje nego tamo“, prisjeća se Bato.

Svjedoči o tome kako je nestala srednja klasa kojoj je on pripadao, ali da su ljudi ostali dobri.

„Divni su ljudi ovdje, međutim oni gore su pokvareni. Mi smo izgubili srednju klasu kojoj sam i ja pripadao, digli su se oni koji su uzeli paretine i oni nama kroje sudbinu. Njima vjerovatno diktira neko iz vana. Nismo mi naivni, princip je uništi kulturu da bi mogao bolje vladat i lahko je manipulisati s polupismenim narodom. Ali kad tad doći će do revolucije“, nastavlja.

Njegova iskustva govore kako se umjetnost degradira, posebno danas.

„Nedavno mi je s mužem došla jedna kvazi dama. Galerija tada nije bila postavljena pa sam morao iz podruma iznositi slike. Priča mi o tome kakvu sliku želi, pa eto ja bi ovo, ja bi ono, a glumi, znam odakle je. Posvetio sam joj nekoliko stihova “, kaže Bato.

Došla mi je jedna kvazi dama, fina
Pregledala je na stotine slika i za svaku pitala cijenu
A na kraju je rekla, nije to to – meni treba nešto za iznad kamina.

Ne prestaje s radom jer svi su slikari slikali do kraja života.

„Bez obzira što sam u penziji dvije godine, slikanje je jednostavno potreba, to se mora. Kist, miris boje, terpentina – meni je to u venama“, zaključuje Bato.