Zavidovići kroz historiju: Izgradnja školskih zgrada za vrijeme Kraljevine SHS

Zavidovići kroz historiju

Kraljevina SHS bila je po svom političkom i državnom ustrojstvu unitaristička. Prosvjetna politika je preuzeta u nadležnost Ministarstva prosvjete u Beogradu a osnovno školstvo ostalo u nadležnosti Zemaljske vlade za BiH u Sarajevu, a zatim Zemaljske uprave za BiH do njene likvidacije krajem februara 1924.godine. Poslije I svj.rata u narodu se osjetilo veliko oduševljenje i polet zbog otvaranja novih škola. Smatralo se da u novoj državi neće biti poteškoća oko osnivanja i izdržavanja novosnovanih škola. U tom poslijeratnom zanosu, karakterističnom za sve poslijeratne periode, narod se u pojedinim mjestima organizovao i predlagao adaptaciju pojedinih zgrada ili izgradnju novih, kako bi što prije otvorio školu. Obavezivao se da će učestvovati u pribavljanju svih vrsta građevinskog materijala, učestvovati u adaptaciji i izgradnji, urediti ogradu i bunare za školu, obezbjediti ogrjev i krečenje škole, itd…

Izgradnja školske zgrade u Čardaku

Pripreme za otvaranje osnovne škole u Čardaku počele su u drugoj polovini 1919.godine. Formiran je Odbor za izgradnju ove škole u koji su ušli knezovi i muhtari:

1. Božić Cvijetin, Mitrovići
2. Kojić Todor, Vukmanovići
3. Pejaković Luka, Čardak
4. Blagojević Bogdan, Kučice
5. Božičković Todor, Priluk
6. Muhtar, Borovnica

Na čelu odbora je bio Plavšić Nikodin, pravoslavni pop-paroh koji je službovao u crkvama Zavidovići i Čardak. Ova škola bi obuhvatala 6 sela sa 368 učenika doraslih za školu. Zbog velikog broja djece dorasle za školu tražena je pomoć od sreskog načelnika u iznosu od 30 hiljada kruna za adaptaciju stambene zgrade paroha Plavšić Nikodina (koji službuje u Zavidovićima od 1914.godine), a mještani će pružiti svu drugu potrebnu pomoć u radnoj snazi koja je potrebna za adaptaciju. Nakon drugog sastanka kod sreskog načelnika Žepče, 25.januara 1920.godine, održan je zbor svih domaćina iz navedenih sela, na kome su prihvatili obavezu da se za adapataciju pripremi: sva potrebna građa, koju će Šumska uprava Zavidovići besplatno doznačiti, izvaditi i dovući pijesak, proizvesti i dovući i zagasiti kreč, obezbjediti svu potrebnu radnu snagu za adaptaciju zgrade. Predstavnici firme “Eissler i Ortlieb” i “Gregersen i sinovi” su obećali novčanu pomoć i besplatan prijevoz materijala željeznicom.

Zapisnike, na obadva sastanka kod sreskog načelnika Žepče su “potpisali” knezovi i muhtari: pritiskom kažiprsta! Svi su bili nepismeni.

Šta se to u ovim gorštacima, većinom sijede kose, pokrenulo da tako energično i ubrzano traže i mole da se u njihovom mjestu što prije otvori škola. Da li je to što je u njihovom kraju, dolinom Gostovića, već osamdesetih godina XIX vijeka otpočela eksploatacija šume? Već tada su se tim krajevima, kao predradnici i šefovi, kočoperili Italijani, Mađari, “Švabe” i Česi. Oni, obučeni u plava štofana odijela s cipelama čije su se sare šnjurale do ispod koljena a na glavi nosili tirolski šešir s paunovim perom i olovkom iza uha, s lahkoćom su utvrđivali kubaturu oborenih stabala i pripremljenih za utovar na željezničke pruge! A, oni, domaći ljudi, služili su im samo kao fizička radna snaga na svim i najtežim poslovima. Da li ih je to potaklo na gradnju škole? Ako su oni nepismeni i moraju raditi za tuđina da to ne bude sudbina i njihovih sinova i unuka. U Čardaku je otvorena osnovna škola 1921./1922. godine.

U Hrgama (Stogu) vođena je slična akcija ali je škola otvorena tek 1927./28. školske godine. Učiteljski kadar je posjedovao stručno i opće obrazovanje. Iako se radilo o četverogodišnjem obrazovanju mnogi učenici su sa svojim znanjem i lijepim pisanjem postali vrsni niži službenici: matičari, predradnici, priučeni majstori, lugari itd. Rijetki od njih su imali sreću i mogućnost da nastave građansku školu. Sve je to bilo moguće zahvaljujući stručnosti učiteljskog kadra koji je svoje znanje uspješno prenosio na učenike.

Osnovna škola u Zavidovićima je otvorena za vrijeme austrougarske uprave u BiH u jesen 1912.godine. Škola nije prekidala rad ni u toku I svj.rata od 1914.-1918.godine. Škola je u početku bila smještena u jednoj, zatim dvije, pa i u tri privatne zgrade koje nisu odgovarale ni s pedagoških niti higijenskih uslova rada. (Škola je bila smještena u zgradama vlasništvo Musafije, Jakova i Kabilja). Školsko područje je obuhvatalo, pored gradskog naselja, i okolna sela čiji je poluradijus bio po 4 km. To su: Podkleče, Vinište, Dubravica, Vrbica, Dolina, Alići, Biljačić, Džebe, Ridžali i Debelo brdo.

1920.godine je bilo 240 đaka a 1925.godine je bilo 250 učenika. Nakon dugih pregovora i pokušaja da se izgradi nova adekvatna školska zgarada u Zavidovićima gradnja je otpočela ali uz velike napore i prepreke. Konačno, redovna školska nastava je otpočela 1.septembra 1927./38.školske godine u novoj školskoj zgradi (gdje je danas Gimnazija Zavidovići). Zgrada je djelimično bila dovršena. Bile su osposobljene 4 učionice prizemno. Sprat nije bio dovršen niti je fasada zgrade bila dovršena. Za izgradnju ove školske zgrade Općina Zavidovići je građevinskom preduzeću koje je izvodilo radove ostala dužna veliku količinu novca. Nakon nekoliko pokušaja nagodbe između tadašnjih predsjednika Općine Dujka Gavrića a zatim i Numana Osmanefendića (koji je predsjednik od 1936.godine) dogovori nisu postignuti. Školska zgrada je trebala ići na licitaciju u svrhu naplate duga, ali dr.Mikuš, advokat iz Travnika koji je zastupao Općinu u svim sporovima savjetovao je predsjedniku Općine da se dovrši bar prizemlje zgrade i time otpočelo sa nastavom tako da se u tom slučaju ne može izvršiti pljenidba jer je zgrada u javoj funkciji. Kao što vidimo u prethodnom prijedlog je usvojen. U julu 1938.godine, predsjednik Općine, Memiš Mahmutović (izabran u aprilu 1938.godine) pokušao je postići nagodbu za dug prema građevinskom preduzeću. Do nagodbe ni ovog puta nije došlo. Dug je ostao neisplaćen.

1910.godine u Zavidovićima je bilo 16 sibjan-mekteba, a 1941.godine bilo je 24. Sibjan-mektebi su otvoreni u: Bajvati, Žišci, Krajnići, Rujnica, Kovači, Stavci, Džebe, Gostović. Zadatak mekteba je bio da kod djece što jače razvije vjerska i moralna saosjećanja i nauči ih vjeri i lijepom islamskom vladanju a pored toga da ih privikne na rad i učenje i razvije u njima ljubav prema školi. U Sibjan-mektebima na čijem području nema osnovne škole mualimi-hodže su bili dužni da podučavaju učenike ćiriličnom i latiničnom pismu. Nastavni kadar se djelimično poboljšavao. Jedan broj ih je bio sa završenim mederesama, ali je i dalje većina bila priučenih hodža. Među hodžama sa završenom medresom su bili: Odžakčić hafiz Hasan, Tursić Salih, Mujanović Mehmed, Čamdžić Ibrahim, Čamdžić Mehmed, Imamović Salih.

Hrvatski dom kulture je završen neposredno pred rat 1941.godine.

Jedan vjerovatno od najstarijih muslimanskih intelektualaca Zavidovića bio je Odžakčić hafiz Hasan. Rođen u Zavidovićima 1890. godine. Iz njegove prijave na konkurs Gradskom poglavarstvu Bosanski Brod 6. avgusta 1924.godine, saznajemo o njegovim završenim školama: “Dokumenta su mi izgorjela u frmi gdje sam radio. (Vjerovatno u “Našićkoj” 1918.god). Pored vjerskih nauka završio sam i trgovačku školu. Govorim i pišem srpsko-hrvatski, njemački, turski i arapski”.

Zdici.info